Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1932/21 (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1932/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1932/21, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, Vlade Kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo, Vlade Kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo, Vlada Kantona, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 3. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 361381 21 Rev od 29. aprila 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-249/21 od 17. februara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 29. aprila 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Tužitelj S.K. je 20. juna 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta i Policijskog odbora Vlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi poništenja odluka o unapređenju.

4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361381 13 Rs od 15. septembra 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, te su poništene liste i rješenja apelanta i drugotuženog kojima je provedena procedura unapređenja policijskih službenika u čin „inspektor“ i policijskih službenika koji nisu unaprijeđeni u čin „inspektor“. Presudom su poništene sve pravne posljedice koje su liste i rješenja proizveli uz nalog apelantu da ponovi postupak unapređenja u čin „inspektor“ po internom oglasu od 8. juna 2012. godine. Istovremeno apelant i drugotuženi su obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka.

5. Dvanaest drugih učesnika na internom oglasu su, nakon što je donesena prvostepena presuda, podnijeli zahtjev 11. novembra 2015. godine za miješanje u postupak na strani tuženih (u daljnjem tekstu: umješači), koje je Općinski sud dozvolio rješenjem od 7. marta 2019. godine.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 361381 19 Rsž 5 od 2. novembra 2020. godine, žalba apelanta i drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant 8. juna 2012. godine objavio interni oglas za unapređenje u čin inspektora na koji su prijave, između ostalih, predali tužitelj i umješači. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dalje utvrdio da je objavljena lista kandidata koji su unaprijeđeni i na kojoj se nalaze imena umješača, ali ne i tužitelja. Utvrđeno je i da je tužitelj podnio žalbu drugotuženom koji je rješenjem od 19. septembra 2012. godine žalbu odbio, nakon čega je objavljena konačna lista unaprijeđenih policijskih službenika. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio da su apelant i drugotuženi u postupku unapređenja policijskih službenika u čin „inspektor“ počinili niz nezakonitosti i povreda pravila postupka i odlučivanja na štetu tužitelja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio da su u navedenom postupku učestvovali kandidati koji nisu ispunjavali uvjete internog oglasa, odnosno oni koji nisu imali godišnju ocjenu rada za posljednje tri godine. Navedeni uslov je propisan Zakonom o policijskim službenicima KS (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), Pravilnikom o unapređenju policijskih službenika KS (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Internim oglasom za unapređenje u čin „inspektor“. Osim toga, utvrđeno je da su apelant i drugotuženi, protivno članu 76. Zakona o policijskim službenicima, unaprijedili policijske službenike koji u vrijeme donošenja pobijanih odluka nisu proveli četiri godine u prethodnom činu. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i drugotuženi po internom oglasu unaprijedili policijske službenike iako pojedini od njih nisu dostavili validnu dokumentaciju o ispunjavaju uvjeta, što je protivno Zakonu o policijskim službenicima. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant onemogućio pravo tužitelju na primjedbe i prigovore o nezakonitostima u postupku. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je osnovan i tužiteljev prigovor da je drugotuženi nezakonito postupao, jer je rješenje doneseno po tužiteljevoj žalbi, potpisalo lice koje, u momentu donošenja, nije bio predsjedavajući drugotuženog.

7. Protiv navedene presude apelant, drugotuženi i umješači su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je, rješenjem broj 65 0 Rs 361381 21 Rev od 29. aprila 2021. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 237. ZPP-a.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pravo, te da nije dao zadovoljavajuće obrazloženje. Apelant navodi da je osporenom presudom odlučeno o njegovim obavezama i o pravima lica koja imaju status policijskog službenika na koja se poništenje i posljedice odnose van svakog razumnog roka. Dalje navodi da su izrekom osporene presude obuhvaćene liste na kojima su kandidati, lica koja su nakon unapređenja po spornom oglasu, unaprijeđena i činovana većim činovima, pa se postavlja pitanje provodivosti presude. Osim toga, navodi da se u međuvremenu promijenio i status tužitelja koji je, nakon konkursa 2012. godine unaprijeđen u čin „inspektora“ 2015. godine, a zatim u čin „višeg inspektora“ 2018. godine. Apelant navodi da su „neodrživi navodi“ na kojima se osporena presuda temelji, odnosno da je Komisija za unapređenje nezakonito omogućila učešće i policijskim službenicima koji ne posjeduju godišnje ocjene rada za prethodne tri godine, odnosno koji nemaju potrebnu stručnu spremu u smislu čl. 75. i 76. Zakona o policijskim službenicima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da , prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. A

P 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istaknuo da su apelant i drugotuženi u postupku unapređenja policijskih službenika u čin „inspektor“ povodom spornog internog oglasa počinili niz nezakonitosti i povreda pravila postupka i odlučivanja na štetu tužitelja (vidi, tačka 6. ov odluke). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj AP-2237/21 razmatrao skoro identične apelacione navode umješača protiv istih presuda (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2237/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tom odlukom Ustavni sud je odbio apelaciju umješača u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i u odnosu na pravo na imovinu, zaključivši da u navedenim obrazloženjima nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno. Ustavni sud je u tom predmetu naveo da iz obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizlazi da su u navedenom postupku unaprijeđena lica koja ili nisu imala odgovarajuću školsku spremu ili nisu prethodno provela određeno vrijeme u prethodnom činu kako je to propisano čl. 75. i 76. Zakona o policijskim službenicima a što, suprotno navodima apelanata, nedvojbeno čini predmetni postupak nezakonito provedenim kako su to i utvrdili redovni sudovi. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant nosilac javne vlasti, da nije trpio štetu, neizvjesnost ni posljedice zbog dužine trajanja postupka. Osim toga, imajući u vidu da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, te da nije jasno definirao u čemu se ogleda kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1932/21 (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona… | Sudska praksa | Aktio