Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1986/21 (I. L.)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1986/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller, i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine, u predmetu broj AP-1986/21, rješavajući apelacije I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela I. L.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032799 21 Rev od 27. jula 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude drugostepenog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 032799 21 Gž od 2. aprila 2021. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1986/21. Apelantica je dostavila podneske, dopune apelacije, od 30. novembra 2021. godine, 13. januara 2023. godine i 13. februara 2023. godine.
2. Apelantica je podnijela i apelaciju protiv Presude revizijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj S1 3 P 032799 21 Rev od 27. jula 2021. godine koja je registrirana pod brojem AP-3537/21. Apelantica je dostavila podneske i dopune apelacije od 30. novembra 2021. godine, 25. aprila, 20. juna, 29. augusta, 19. oktobra i 14. novembra 2022. godine, te od 13. januara i 26. februara 2023. godine.
3. S obzirom na to da su navedene apelacije podnesene protiv presuda donesenih u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1986/21.
4. U postupku pred sudovima utvrđeno je da je apelantica bila zaposlena u Fondu za povratak BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) na neodređeno vrijeme. Apelantica je otvorila bolovanje 26. oktobra 2017. godine. Posljednje pravdanje za izostanak s posla zbog bolesti apelantica je donijela zaključno s 31. januarom 2018. godine. Apelantica je tvrdila da je i dalje, do 7. februara 2018. godine, bila na bolovanju, ali za taj period nije donijela ljekarsko opravdanje. Utvrđeno je da se apelantica nije pojavila ni na pregledu kod ljekarske komisije za produženje bolovanja, koji joj je bio zakazan za 6. februar 2018. godine, te da je ta komisija nije uspjela kontaktirati. Ni tuženi nije uspio stupiti u kontakt s apelanticom, ni telefonski, ni elektronskim putem niti poštom. Utvrđeno je da je tuženi slao upozorenja apelantici putem pošte, ali da je akt vraćen s naznakom „odselila s adrese“. Tuženi je zbog toga 23. marta 2018. godine donio rješenje kojim je apelantici otkazao ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka s posla uzastopno pet dana, kako je to propisano članom 71. stav 1. tačka f) Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Navedeno rješenje tuženi je uspio uručiti apelantici tek 10. juna 2019. godine, kada se apelantica javila tuženom.
5. U postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, na osnovu apelanticinog iskaza utvrđeno je da je apelantica napustila Bosnu i Hercegovinu 29. januara 2018. godine i otišla u Njemačku, gdje je boravila „u azilu“. Apelantica je tvrdila da je „uredno opravdala bolovanje“, jer se iz ranijih doznaka „vidi da će biti na bolovanju do 7. februara 2018. godine“, te da se uredno javila poslodavcu u roku od tri dana od početka bolovanja. Isticala je da je tuženi postupio nezakonito jer joj nije mogao dati otkaz dok je bila na bolovanju, kako to propisuje član 44. Zakona o radu. Zbog toga je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da sud poništi rješenje o otkazu ugovora o radu i obaveže tuženog da je vrati na posao, isplati joj neisplaćene plaće i uplati doprinose.
6. Prvostepeno vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 3 P 032799 19 P od 16. decembra 2020. godine kojom je usvojilo apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nesporno da je apelantica opravdala bolovanje sve do 7. februara 2018. godine, a da nedostatak komunikacije između apelantice i tuženog ne može biti razlog za prestanak radnog odnosa.
7. Drugostepeno vijeće je donijelo Presudu broj S1 3 P 032799 21 Gž od 2. aprila 2021. godine, koja je potvrđena Presudom revizijskog vijeća broj S1 3 P 032799 21 Rev od 27. jula 2021. godine, kojom je preinačilo prvostepenu presudu i apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbilo. U navedenim presudama je istaknuto da je odredbama člana 45. stav 2. Zakona o radu, te odredbama člana 3. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za bolovanje u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Odluka) zaposlenik obavezan redovno pravdati izostanak s posla zbog bolovanja i to izvještajem (doznakom) nadležnog ljekara ili komisije. S obzirom na sve utvrđene činjenice (vidi tačku 4. ove odluke), zaključeno je da je prvostepena presuda donesena suprotno navedenim odredbama Zakona o radu i Odluke. Zbog toga je zaključeno je da je tuženi pravilno primijenio odredbe člana 71. stav 1. tačka f) Zakona o radu kada je apelantici otkazao ugovor o radu.
8. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da joj tuženi nije mogao dati otkaz ugovora o radu jer je odredbama člana 44. Zakona o radu jasno propisano da zaposlenik ne može dobiti otkaz dok je na bolovanju. Navodi i da je na propisani način obavijestila tuženog o odlasku na bolovanje i da je sve izostanke redovno pravdala. Apelantica je dostavila više dopuna apelacija u kojima ponavlja apelacione navode i poziva se na praksu Suda BiH u predmetima sa, navodno, istovjetnim činjeničnim i pravnim stanjem kao u njenom slučaju, a u kojima je taj sud donosio drugačije odluke od onih u njenom predmetu.
Relevantni propisi
9. U Zakonu o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, prestao da važi član 48. stav 2, „Službeni glasnik BiH“ br. 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22) relevantne odredbe glase: Član 44.
Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili koji je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu bez obzira da li ima zaključen ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme.
Član 45. stav 2.
Zaposlenik je dužan da u roku tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad, pismeno ili usmeno telefonom obavijesti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, u skladu s ugovorom o radu.
Član 71. stav 1. tačka (f) alineja 1.
1. Radni odnos prestaje:
f) otkazom ugovora o radu od poslodavca, ako za to postoje opravdani razlozi koji se odnose na radnu sposobnost zaposlenika, njegovo ponašanje na radu i potrebe poslodavca, i to:
- ako je zaposlenik neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam radnih dana sa prekidima u roku šest mjeseci;
10. U Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za bolovanje u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 58/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.
(1) Da bi zaposleni ostvario pravo na naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanja), potrebno je da dostavi Izvještaj o trajanju privremene spriječenosti za rad izdato od strane nadležne zdravstvene ustanove, a kojim se dokazuje da je isti bio privremeno spriječen za rad u periodu odsutnosti s posla.
(2) Zaposleni je dužan dostaviti Izvještaj iz stava (1) ovog člana nadležnoj službi budžetskog korisnika najkasnije do početka obračuna plaće za mjesec u kome je zaposleni bio privremeno spriječen za rad (bolovanje).
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela apelaciju broj AP-1986/21 kojom je osporila Presudu drugostepenog vijeća broj S1 3 P 032799 21 Gž od 2. aprila 2021. godine. Navedena apelacija je u vrijeme podnošenja bila preuranjena jer postupak po reviziji protiv te odluke u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelantica nakon toga podnijela apelaciju protiv Presude revizijskog vijeća broj S1 3 P 032799 21 Rev od 27. jula 2021. godine. Kako ta presuda predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, Ustavni sud će apelacione navode ispitati samo u odnosu na tu odluku revizijskog vijeća.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, to jest ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
17. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge, kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da je utvrđeno da apelantica nije, prema odredbama Zakona o radu i Odluke, opravdala izostanak s posla od 1. do 7. februara 2018. godine. Apelantica je napustila BiH i boravila u Njemačkoj zbog čega joj je, u skladu s odredbama člana 71. stav 1. tačka f) Zakona o radu, otkazan ugovor o radu zbog neopravdanog izostanka s posla pet dana uzastopno. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica javila tuženom tek u junu 2019. godine, kada joj je otkaz ugovora o radu i uručen, pa nema proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni prava od drugostepenog i revizijskog vijeća Suda BiH. Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto oni ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe člana 44. Zakona o radu, jer se ta zabrana odnosi na zaposlene koji su na bolovanju zbog povrede na radu ili zbog obolijevanja od profesionalne bolesti, a apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije provodila dokaze u pravcu dokazivanja vrste bolesti. Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža, da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu.
18. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene presude ne može dopunjavati bez zahtjeva Ustavnog suda. Kako su sve dopune apelacije, koje su navedene u tač. 1. i 2. ove odluke, dostavljene Ustavnom sudu nakon proteka roka od 60 dana od prijema osporenih presuda i to bez zahtjeva Ustavnog suda, to se Ustavni sud u ovoj odluci neće baviti navodima koji su u tim dopunama istaknuti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Zbog toga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje na to da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić