Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3160/21 (J. P.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3160/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-3160/21, rješavajući apelaciju Julijane Pavlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Julijane Pavlović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 187761 18 Rsž od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Julijana Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZOU Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnijela je 2. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 187761 21 Rev od 17. maja 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 187761 18 Rsž od 16. februara 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1516/21 od 23. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv rješenja Kantonalnog suda, jer je apelantica protiv tog rješenja izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.
3. Apelantica je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu, protiv tuženog M. M. (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom je tražila da sud utvrdi da ju je tuženi psihički zlostavljao, omalovažavao, ponižavao odnosno da je vršio mobing, čime je ugrozio njen ugled, čast, dostojanstvo i profesionalni status. Apelantica je tražila da sud zabrani tuženom da je uznemirava i psihički zlostavlja, te da joj tuženi isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Rs 187761 17 Rs od 31. avgusta 2018. godine utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Istim rješenjem obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka u novčanom iznosu preciznije navedenom u izreci. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tužbu dostavio tuženom na odgovor, te da je tuženi dostavio odgovor na tužbu. Dalje je naveo da je apelantica, podneskom od 17. aprila 2018. godine, obavijestila sud da povlači tužbu, te da je sud dopisom pozvao tuženog da se o tome izjasni. Općinski sud je obrazložio da se tuženi u podnesku od 17. maja 2018. godine izjasnio da se ne protivi povlačenju tužbe, ali da potražuje troškove za sastav odgovora na tužbu u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, sud je ukazao da je odluku o povlačenju tužbe donio u skladu sa odredbom člana 59. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a odluku o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 390. stav (1) ZPP.
5. Rješenjem Kantonalnog suda apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primijenio odredbu člana 390. stav (1) ZPP, te da je pravilno obavezao apelanticu da tuženom nadoknadi troškove za sastav odgovora na tužbu. Naime, sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je spor među stankama riješen vansudskim putem ili da je tuženi udovoljio njenom zahtjevu nakon podnošenja tužbe. Zbog toga je neosnovano i apelantičino pozivanje na odredbu člana 390. stav (1) ZPP prema kojoj tužilac koji povuče tužbu nije dužan protivnoj strani nadoknaditi parnične troškove u slučaju ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je tuženi udovoljio zahtjevu. Međutim, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju tuženi nije udovoljio apelantičinom zahtjevu nakon podnošenja tužbe i davanja odgovora na tužbu, već da su apelantica i tuženi vansudskim putem riješili spor.
6. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je tužbu povukla zbog toga što je sa tuženim „mirnim vansudskim putem“ riješila spor. S obzirom da se tuženi nije protivio povlačenju tužbe, apelantica smatra da je tuženi udovoljio njenom tužbenom zahtjevu, odnosno da je njen tužbeni zahtjev bio osnovan. U vezi s tim, smatra da ne treba tuženom da nadoknadi troškove postupka, te da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbu člana 390. stav (1) ZPP.
7. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je u odgovoru na tužbu osporio sve apelantičine navode iz tužbe, da je ukazao na činjenicu da je apelantica, kod njihovog poslodavca, njemu bila nadređena osoba, te da je u apelantičinom ponašanju prema njemu bilo elemenata mobinga. U vezi s tim je naveo da je u odgovoru na tužbu ukazao i na zakonske odredbe prema kojima nije postojalo bilo kakvo „zakonsko uporište“ u prilog apelantičinih navoda iz tužbe. Tuženi je dalje naveo da je apelantica, nakon prijema odgovora na tužbu, sudu podnijela podnesak kojim povlači tužbu, da se on saglasio sa povlačenjem tužbe, ali da je zatražio naknadu troškova postupka. Takođe je naveo da nije udovoljio bilo kakvom apelantičinom zahtjevu kako je to neistinito ona navela u apelaciji, već da je apelantica samoinicijativno povukla tužbu.
8. Apelantica nije u ostavljenom roku dostavila izjašnjenje na ovaj odgovor tuženog.
9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u relevantnom dijelu glasi: Član 390. stav (1)
Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud zapaža da je apelantica povukla tužbu nakon što je tuženi dao odgovor na tužbu. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanticu da tuženom nadoknadi troškove, zato što je apelantica tužbu povukla zbog toga što je sa tuženim „mirnim vansudskim putem“ riješila spor, odnosno „da je tuženi udovoljio njenom tužbenom zahtjevu“. Međutim, apelantica Ustavnom sudu uz apelaciju nije dostavila bilo kakav dokaz da je tuženi udovoljio njenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju tuženog (vidi tačku 7. ove odluke) proizlazi da on nije udovoljio apelantičinom zahtjevu, „već da je apelantica samoinicijativno povukla tužbu“. Ustavni sud zapaža da apelantica nije u ostavljenom roku dostavila izjašnjenje na odgovor tuženog kojim bi osporila njegove navode.
14. Imajući u sve vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 390. stav (1) ZPP, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoj zaključak o spornom pitanju, što se ne može ocijeniti ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Takođe, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman