Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/21 (Z. K.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1696/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1696/21, rješavajući apelaciju Zakire Keserović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zakire Keserović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 115574 20 Rev od 28. januara 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Zakiri Keserović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Zakire Keserović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 115574 20 Rev od 28. januara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zakira Keserović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 115574 20 Rev od 28. januara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Amre Gurda, koja je u postupku zastupala PZ „Traser“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. augusta do 13. septembra 2022. godine te su navedeni odgovori 17. februara 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 28. oktobra 2009. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja nezakonitog prestanka ugovora o radu i isplate potraživanja.
6. Općinski sud je donio presude 19. februara 2013. i 17. januara 2018. godine, koje su ukinute rješenjima Kantonalnog suda od 24. februara 2016. i 6. septembra 2018. godine.
7. Presudom Općinskog suda od 25. decembra 2019. godine u ponovnom postupku utvrđeno je da je odlukom tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nezakonito otkazan ugovor o radu. Navedena odluka je poništena i tuženom je naloženo da apelantici uspostavi radnopravni odnos od prestanka ugovora o radu, odnosno od 1. marta 2009. do 9. januara 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), na poslovima i zadacima koje je izvršavala do otkaza ugovora o radu. Tuženom je naloženo da po osnovu naknade plaće apelantici isplati ukupan iznos od 9.400,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da joj uplati pripadajuće doprinose za sporni period. Odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknade plaće i troškove postupka preko dosuđenog iznosa. Istom presudom odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev tuženog.
8. Općinski sud je u obrazloženju ukazao na razloge zbog kojih je ocijenio osnovanim apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. Nadalje, Općinski sud je naveo da Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog od 12. decembra 1996. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) ne može biti osnov za dosuđivanje potraživanih razlika plaće jer je prestao važiti prije početka utuženog perioda. Dalje je navedeno da je u utuženom periodu na snazi bio Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i Granski kolektivni ugovor (u daljnjem tekstu: GKU). Međutim, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi u koju grupu složenosti spada radno mjesto koje je obavljala apelantica. U konačnici, zaključio je da apelantica nije dokazala da je kod tuženog došlo do promjene finansijske situacije, odnosno da bi primala plaću u višem iznosu od onoga koji joj je tuženi isplaćivao prije utuženog perioda, a po osnovu odluke o privremenom prekidu rada od 5. novembra 2004. godine.
9. Presudom Kantonalnog suda od 3. juna 2020. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba, prvostepena presuda je preinačena, te je tuženi obavezan da apelantici po osnovu naknade plaće za sporni period isplati ukupan iznos od 20.970,76 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i pripadajuće doprinose. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena. Istom presudom djelimično je uvažena žalba tuženog, prvostepena presuda je preinačena, te je apelantica obavezana da tuženom isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se na potraživanje naknade plaće ne može primijeniti koeficijent 3,79 utvrđen Pravilnikom, kao ni koeficijent 3,70 iz člana 48. GKU-a. Nadalje, budući da iz činjeničnog stanja ne proizlazi da je tuženi apelantici isplaćivao plaću u punom iznosu, Kantonalni sud je istakao da bi apelantica, kao i ostali zaposlenici tuženog, u vrijeme kada joj je ugovor otkazan primala naknadu plaće u skladu s rješenjem o privremenom prekidu rada. Osim toga, istakao je da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine. Kantonalni sud je naveo da pravilnom primjenom odredbe člana 96. stav 2. tačka
2. Zakona o radu apelantici pripada pravo na naknadu plaće u visini plaće na koju bi imala pravo da nije bilo otkaza. U vezi s tim, istakao je da apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće u iznosu od 200,00 KM, kako je ocijenio prvostepeni sud, jer je taj iznos manji od iznosa koji se zaposlenicima garantira kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je zaključio da zbog pogrešne primjene materijalnog prava postoje uvjeti da se prvostepena presuda preinači. Takvi zaključci su, kako je navedeno, u skladu s nalazom vještaka finansijske struke, u kojem je iskazan iznos najniže plaće koja je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Ta plaća, prema vještaku, ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku u smislu člana 49. GKU-a.
10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelanticina revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, a odbačena u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da apelantica nije dokazala da je tuženi ponovo počeo obavljati svoju djelatnost u punom kapacitetu nakon što joj je nezakonito otkazao ugovor o radu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 96. stav 2. Zakona o radu kada je apelantici naknadu plaće dosudio u visini koja joj pripada za vrijeme prekida rada za koji nije kriva, kao i da se pravilno pozvao na pravni stav izražen u Presudi Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je istakla da Vrhovni sud nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica i da je zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja došlo do povrede prava na pravično suđenje. Apelantica ukazuje da je revizijom tražila da se na pravilan način primijeni odredba člana 96. Zakona o radu, te da se dâ jasan stav u pogledu primjene relevantnih odredbi GKU-a. Osim toga, apelantica smatra da je na isplatu plaće trebalo direktno primijeniti odredbe Pravilnika, kao i da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 56. GKU-a. Osim toga, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer ne postoje opravdani razlozi za tako dugo trajanje postupka, te potražuje naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da su razlozi o djelimičnom preinačavanju prvostepene odluke navedeni u obrazloženju drugostepene presude. Nadalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, istakao je da je predmet uzet u rad odmah nakon što ga je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, prema Planu rješavanja predmeta, stavilo na listu za prioritetno rješavanje. Općinski sud i tuženi su naveli da je apelacija u cijelosti neosnovana i paušalna, odnosno da apelanticina prava nisu povrijeđena.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
14. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 96. stav 2. tačka 2.
Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
2. isplati zaposleniku:
• naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
• naknadu štete za pretrpljenu štetu;
• otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
• druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
15. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 48.
Osnovna plaća je najniži iznos (neto plaća) koji se zaposleniku isplaćuje za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada.
Osnovna plaća utvrđuje se za svakog zaposlenika pojedinačno, zavisno od vrste i grupe složenosti poslova, njegovog doprinosa u radu, njegove sposobnosti u korištenju sredstava, alata i opreme, kvaliteta rada, te stručne spreme i stepena naučnog zvanja ili drugog službenog zvanja, utvrđenog zakonom, pravilnikom i ugovorom o radu. [...]
Član 49.
Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Plaća se obavezno usklađuje sa rastom troškova života ukoliko oni rastu najmanje 5% u posljednja tri mjeseca.
Član 56.
Zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporenu odluku
20. U odnosu na apelanticine navode koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda slijedi da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu s relevantnim odredbama Zakona o radu i GKU-a odlučeno o visini naknade plaće koja apelantici pripada za vrijeme prekida rada. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelanticinim navodima, detaljno obrazložili primjenu odredbi člana 96. stav 2. Zakona o radu u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao identično pravno pitanje i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1850/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 53, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu.
22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
24. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe, odnosno od 28. oktobra 2009. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda 28. januara 2021. godine, što ukupno iznosi 11 godina i tri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji je prema odredbama Zakona o parničnom postupku hitne prirode i koji je bio od većeg značaja za apelanticu, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim postupcima doprinijela dužini trajanja postupka.
25. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da je postupak dva puta vraćan na ponovno odlučivanje prije nego što je donesena pravomoćna odluka. Uzimajući u obzir da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto kraće od osam mjeseci, Ustavni sud ukazuje da se ukupna dužina postupka od više od 11 godina u cijelosti može staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, dok je Kantonalni sud naveo određene razloge. Međutim, Ustavni sud smatra da se razlozi za takvo prolongiranje donošenja odluka ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje, naročito imajući u vidu da se radilo o radnom sporu, koji je, kako je već rečeno, po zakonu hitan. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
27. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.400,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
28. Apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak, koji je hitne prirode i koji je značajan za apelanticu, trajao 11 godina i tri mjeseca. Tome je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta Općinskom sudu na ponovno odlučivanje, a Općinski sud i Kantonalni sud takvo prolongiranje donošenja konačne odluke nisu opravdali bilo kakvim objektivno prihvatljivim razlozima.
30. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi odluke donijeli proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
31. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman