Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1533/21 (Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1533/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1533/21, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Nevzete Koljenović, Merile Dizdarević i Hasana Gabele.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 031625 20 Gž od 12. juna 2020. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine, Nevzeta Koljenović, Merila Dizdarević i Hasan Gabela (svi u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica i apelant), koje zastupa Adina Buzurović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 031625 20 Rev od 16. februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 031625 20 Gž od 12. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 931625 19 P od 18. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP-3278/20 od 14. oktobra 2020. godine odbacio apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Okružnog suda zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su dužni da navedu i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te punomoćnika tužioca Vasilija Novovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Svi pozvani, osim Okružnog suda, dostavili su odgovore. Odgovori učesnika u postupku su 30. januara 2023. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi izjašnjenja, ali izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 031625 19 P od 18. februara 2020. godine utvrđeno je da su apelanti u političkom magazinu „Mreža“, koji je emitiran 20. maja 2019. godine u 20.10, u prilogu pod nazivom „ I Obilići i zlikovci“ iznijeli neistine i oklevetali tužioca tako što su ga označili kao jednog od direktnih izvršilaca rušenja Aladža džamije u Foči u augustu 1992. godine, čime su zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja. Apelanti su obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 2.500,00 KM i troškove postupka, a prvoapelantica i da o svom trošku objavi uvod i izreku presude u istoj emisiji. Osnovni sud je naveo da su u kreiranju spornog priloga učestvovali drugoapelantica kao urednica sporne emisije, trećeapelantica kao novinarka u studiju i apelant kao novinar i autor spornog priloga.
7. U uvodu spornog priloga trećeapelantica je navela: „Otkrivamo imenom i prezimenom, ko su direktni izvršioci rušenja Aladža džamije: Božo Šain Šaja, Želimir Trojer Troja, Momir Lalović Lala, Vasilije Novović, Neđo Stojanović Psiha, Mijo Vračar, Svetislav Gavran i Dragan Jegdić, činili su inženjerijski vod koji je te augustovske noći ʼ92. srušio Aladžu, a sve pod komandnom palicom pukovnika Marka Kovača, onog pukovnika koji je izjavio da se Aladža samominarala. Kovač, koji želi da spasi svoju kožu od odgovornosti, na sve načine pokušava svjedoke ubijediti da lažno svjedoče. Spasi žive, kazni mrtve.“ U spornom prilogu emitiran je apelantov razgovor s licem skrivenog identiteta, koje je predstavljeno kao svjedok događaja riječima: „Ovo je naš izvor čiji identitet nećemo otkriti iz sigurnosnih razloga jer sa porodicom živi u Foči. U noći rušenja Aladža džamije bio je svjedok svih dešavanja.“ Svjedok događaja je odgovarao na novinarska pitanja iznoseći svoja saznanja u vezi s rušenjem džamije na sljedeći način: „Bio sam pomenutog dana u komandi. U komandi je bio pukovnik Kovač, Simo Stanojević, Rajko Pušonja i Goran Mojović. Nije se govorilo ništa o rušenju, samo sam bio prisutan kada je ekipa inženjeraca, koje sam sve poznavao, otišla na zadatak, a tad nisam znao na koji zadatak su otišli u tom momentu, posle se čula detonacija i posle mi je bilo jasno gdje su otišli. Apsolutno se nije pričalo o tome.“ Na apelantovo pitanje koliko ih je bilo na tom zadatku i ko su oni, svjedok je odgovorio: „Pa, bilo ih je osmorica, njihov komandant je bio Šain Božo. Išao je s njima Troja, odnosno Želimir Trojer, Momir Lalović Lala, Vasilije Novović, Mijo Vračar, Gavran Stanisalav, Psiha-Neđo Stojanović. Posle par dana, ovaj, hvalili su se pojedinci, ali vrlo diskretno su se hvalili, da su srušili Aladža džamiju.“ U nastavku razgovora svjedok je govorio o planu za rušenje džamije, koje je navodno naredio Marko Kovač.
8. Osnovni sud se pozvao i citirao odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, sud je obrazložio da su apelanti objavili činjenice o tužiocu do kojih su došli na osnovu tzv. novinarskog izvora spominjući tužioca u negativnom kontekstu, etiketirajući ga kao direktnog počinioca rušenja Aladža džamije. Imajući u vidu da protiv tužioca nije podignuta optužnica za to krivično djelo, niti je on pravomoćno osuđen za to djelo, sud je zaključio da je informacija neistinita i da je tužilac na taj način oklevetan. Sud je naveo da su apelanti činjenice o tužiocu „namjerno prenijeli, a da ih prethodno nisu provjerili“, da za svoje tvrdnje nisu dali dovoljno valjane dokaze, te da je u radnjama apelanata postojala namjera da oklevetaju tužioca. Obrazloženo je da apelanti informacije iz spornog priloga „nisu potkrijepili niti jednim dokazom kako bi dokazali njihovu istinitost“, da tužiocu nisu pružili priliku da se izjasni, niti su se „ogradili od izjave svjedoka“. Imajući sve to u vidu, sud je zaključio da apelanti nisu postupali u dobroj vjeri. Sud je uzeo u obzir da se radi o veoma gledanoj emisiji u BiH, ali i u regiji. Navedeno je i da tužilac nije iskoristio pravo iz člana 8. ZZK-a, ali da ga to nije spriječilo da zatraži sudsku zaštitu. Sud je dalje naveo da je iznesena informacija naštetila tužiočevom ugledu, posebno jer je tužilac „poznati advokat koji uživa ugled u sredini u kojoj živi i radi, ali i šire“, što je kod njega izazvalo duševne boli i patnju. Zbog toga mu je, shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud dosudio navedenu naknadu.
9. Odlučujući o žalbama apelanata, Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 031625 20 Gž od 12. juna 2020. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je prihvatio kao pravilno obrazloženje prvostepenog suda o tome da je sporno izražavanje kleveta, te je odbio sve žalbene prigovore. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi o tome da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 5. ZZK-a. Naime, iako je tema bila od značaja za širu javnost, tužilac je u spornom prilogu označen kao direktni izvršilac rušenja Aladža džamije, „iako ne postoji krivična presuda da je izvršio to djelo“. Sud je ocijenio da je bez značaja žalbeni navod da se u prilogu spominje samo tužiočevo ime, bez dodatnih obilježja kojim bi se tužilac identificirao široj javnosti. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da na području Foče postoji više lica s istim imenom i prezimenom. Međutim, tokom postupka je utvrđeno da je tužilac jedino lice s tim imenom koje je evidentirano u Vojnom odsjeku Foča (VO) i da je kao vojnik Vojske Republike Srpske (VRS) jedno vrijeme bio angažiran u jedinici inženjerijskog voda. Zbog tog razloga sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje da tužilac nije dokazao da se sporno izražavanje odnosi na njega lično. Također, ocijenjeno je i da je neosnovan prigovor da objavljivanje presude isključuje zahtjev za novčanu naknadu i da se ta dva vida sankcija međusobno isključuju, te da je neosnovan i prigovor o proizvoljnoj primjeni člana
200. ZOO-a u kontekstu visine dosuđene štete.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 94 0 P 031625 20 Rev od 16. februara 2021. godine odbacio reviziju apelanata kao nedozvoljenu zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti se pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje, slobodu izražavanja i imovinu iz člana II/3.e), h) i k) odnosno člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju tih navoda ističu da se iz člana 5. ZZK-a jasno može zaključiti da je za donošenje pravilne i zakonite odluke nužno bilo da se utvrdi postojanje svih obaveznih elemenata klevete, posebno „identifikacija oštećenog“. Okružni sud je taj prigovor odbio kao neosnovan. Apelanti navode da je u spornom prilogu zaštićeni svjedok naveo imena lica za koja sumnja da su učestvovala u rušenju Aladža džamije, ali u prilogu nije objavljena niti jedna druga odrednica iz koje bi se moglo zaključiti da se radi upravo o tužiocu. Stoga ne postoji ključni element klevete – identifikacija tužioca, pa apelanti smatraju da je sud proizvoljno zaključio da je tužilac u osporenom prilogu označen kao direktni izvršilac rušenja Aladža džamije. Opreza radi, apelanti su se pozvali i na stav Ustavnog suda iz predmeta broj AP-2751/19 iz kojeg proizlazi da bi obavezivanje novinara da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravomoćnim sudskim presudama pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja, koje ima ključnu ulogu u demokratskom društvu. Pored činjenice da u konkretnom slučaju ne postoji identifikacija tužioca, apelanti smatraju da ne postoji ni šteta, niti namjerno nanošenje štete. U vezi s tim, ističu da sudovi nisu uzeli u obzir da tužilac nije postupio po članu 8. ZZK-a kojim je „normirana obaveza ublažavanja štete“. Osim toga, smatraju da sudovi nisu analizirali sporno izražavanje. Naime, apelanti navode da je sporni prilog emitiran s ciljem informiranja javnosti o temi koja je aktuelna duži vremenski period, da je urađen u skladu s profesionalnim novinarskim standardima i u dobroj vjeri jer se radilo o izražavanju koje je bilo u općem interesu, te da je za to postajao legitiman cilj. Shodno tome, sporni prilog ne može biti osnov za naknadu štete jer je to u suprotnosti sa standardima iz člana 10. Evropske konvencije. Postupanje u dobroj vjeri se ogleda, kako ističu, u apelantovom „zadržavanju primjerene distance u razgovoru sa svjedokom“ budući da apelant ničim nije podsticao sagovornika na sadržaj njegove izjave. Apelanti su se pozvali na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojoj je naglašena uloga medija u demokratskom društvu. Osim toga, apelanti su iznijeli niz prigovora i na odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je bilo osnova da taj sud odlučuje o reviziji, odnosno da je postupao suprotno praksi. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje u skladu sa zakonom.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni i Osnovni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana i da izneseni prigovori nisu osnovani jer je riječ o netačnom i zlonamjernom izražavanju. Zbog toga smatra da se ne može prihvatiti da je sporno izražavanje zasnovano na zadovoljavanju interesa javnosti o aktuelnoj temi, već da se radi o neprofesionalnom izražavanju u kojem je tužilac teško oklevetan.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
OPŠTI DEO
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5. st. 1, 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
STANDARD DOKAZIVANJA
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
OBAVEZA UBLAŽAVANJA
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
VI.Dopustivost i meritum
15. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 16. februara 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 031625 20 Gž od 12. juna 2020. godine. U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelanti ukazuju da im je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na slobodu izražavanja
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
18. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevajudozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
19. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, između ostalih, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
20. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi Ustavni sud, primjenjuje se test koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka 17224 /11, tačka 67). U skladu s navedenim testom, Ustavni sud će ispitati osporene odluke.
21. Ustavni sud nema dileme da je osporenim presudama došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja budući da su apelanti zbog spornog izražavanja obavezani na naknadu štete. Ustavni sud također smatra da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer je utemeljeno na relevantnim odredbama čl. 5. i 6. ZZK-a i člana 200. ZOO-a i da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda ili prava drugog.
22. Sljedeće pitanje koje Ustavni sud treba ispitati je da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“. Ustavni sud zapaža da se apelacijom pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenom odlukom postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su opća načela i relevantni kriteriji za test proporcionalnosti utvrđeni u praksi Evropskog suda (vidi, između ostalih, Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 53. s daljnjim referencama). Slijedeći navedena opća načela u svjetlu spornog izražavanja i razloga koje su redovni sudovi dali u osporenim presudama, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju relevantni slijedeći kriteriji: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Također, prema općim načelima, nedostatak „relevantnog i dovoljnog“ obrazloženja domaćih sudova ili propust da se uzmu u obzir primjenjivi standardi u procjeni spornog miješanja može dovesti do povrede člana 10. Evropske konvencije.
23. U vezi s pitanjem doprinosa raspravi od javnog interesa, Ustavni sud ističe da se prema praksi Evropskog suda javni interes odnosi na pitanja koja utječu na javnost u tolikoj mjeri da ona može legitimno iskazati interes za njih, koja privlače pažnju javnosti ili koja u značajnoj mjeri zabrinjavaju, posebno kada utječu na dobrobit građana ili život zajednice. To je primjenjivo i na pitanja koja mogu izazvati značajne kontroverze, koja se odnose na važno društveno pitanje ili koja uključuju problem za koji bi bilo u interesu javnosti da o njemu bude obaviještena (vidi Evropski sud, Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [VV], presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 931/13, tačka 171). Evropski sud smatra da je u demokratskom društvu ključno i da se rasprava o uzrocima posebno teških djela, koja predstavljaju zločine protiv čovječnosti, može slobodno odvijati (vidi Evropski sud, Giniewski protiv Francuske, presuda od 31. januara 2006. godine, tačka 51). U konkretnom slučaju Ustavni sud nema dilemu da je sporno izražavanje bilo u javnom interesu jer se radilo o temi koja se ticala rušenja vjerskog objekta tokom ratnih dešavanja u BiH od 1992. do 1995. godine, pri čemu za to krivično djelo, ni dugo nakon završetka rata, još niko nije osuđen.
24. Ustavni sud dalje zapaža da se redovni sudovi nisu posebno bavili pitanjem da li je tužilac javna ličnost ili ne, što je jedan od kriterija koji se uzima u obzir prilikom provođenja testa proporcionalnosti jer javne ličnosti moraju imati veći stepen tolerancije u odnosu na komentare na svoj račun. Međutim, redovni sudovi su tokom postupka utvrdili da je tužilac „poznati i ugledni advokat u Foči, ali i šire“. Redovni sudovi su te okolnosti cijenili isključivo za odmjeravanje visine nematerijalne štete, a ne u kontekstu tolerancije koju bi tužilac trebao imati prema iznesenim komentarima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud naveo da se javnim ličnostima, pored političkih ličnosti, smatraju sve ličnosti koje svojim postupcima ili čak svojim položajem ulaze u javnu sferu (vidi Evropski sud, Kapsis i Danikas protiv Grčke, presuda od 19. januara 2017. godine, predstavka broj 52137/12, tačka 35). U vezi s tim, Evropski sud smatra da je i poslovni čovjek javna ličnost (vidi Evropski sud, Verlagsgruppe News GmbH protiv Austrije (broj 2), presuda od 14. decembra 2006. godine, predstavka broj 10520/02, tačka 36). Slijedeći navedene kriterije može se izvesti zaključak da je tužilac kao „poznati i ugledni advokat u Foči, ali i šire“ javna ličnost. Stoga, tužilac treba imati veći stepen tolerancije u odnosu na komentare na svoj račun.
25. Nadalje, Ustavni sud zapaža da postoji prilog pod naslovom „Mreža – Svjedok rušenja Aladža džamije otkriva imena svih izvršilaca“ koji traje oko 14 minuta i, osim spornog razgovora sa zaštićenim svjedokom, u njemu su objavljeni razgovori i s drugim licima. Iz preostalog dijela priloga, koji su redovni sudovi potpuno zanemarili u osporenim presudama, proizlazi da je u njemu objavljen i razgovor s Goranom Mojovićem, potporučnikom i načelnikom inženjerije u vrijeme rušenja Aladža džamije, protiv kojeg je podignuta optužnica za rušenje džamije. U razgovoru s apelantom, Goran Mojović, koji se nalazi u Beogradu, otkrio je imena nalogodavaca za rušenje džamije, a potvrdio je i autentičnost snimljenog tajnog razgovora između njega i pukovnika Marka Kovača, koji je tokom priloga emitiran. U prilogu su objavljeni i materijalni dokazi o rušenju džamije, kao i razgovor sa Želimirom Trojerom – Trojom (jednim od osmerice vojnika iz inženjerijskog voda) i Radojicom Mlađenovićem, koji je u vrijeme rušenja džamije bio predsjednik Izvršnog odbora SO Foča.
26. Kako je već navedeno, redovni sudovi su navedeni dio priloga potpuno zanemarili, a bili su dužni uzeti ga u obzir prilikom donošenja odluke. Naime, prilikom odlučivanja o ovakvim predmetima, sudovi trebaju analizirati sporno izražavanje „u cijelosti ili u kontekstu različitih aspekata“ (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, predstavka broj 32550/05, tač. 51. i 52), a ne samo u dijelu na koji tužba ukazuje kao što je urađeno u konkretnom slučaju.
27. Nadalje, sadržaj spornog priloga u tom dijelu ukazuje da je svjedok u razgovoru s apelantom naveo i tužiočevo ime pored imena još osmerice vojnika koji su činili inženjerijski vod VRS iz Foče. Međutim, tužilac i sam navodi da nije demantirao da je bio pripadnik „inženjerijskog voda VRS iz Foče“, kao i da nije uputio ni zahtjev za ispravku „neistinitih“ navoda prema članu 8. ZZK-a. Osim toga, u spornom izražavanju imenovani su pukovnici, te načelnik i komandant „inženjerijske ekipe“, koji su bili prisutni u komandi VRS augustovske noći 1992. godine kada je srušena džamija. U prilogu je objavljena izjava pripadnika inženjerijskog voda (Želimir Trojer – Troja) o „zadatku na koji su otišli“, zatim „eksploziji koja se čula tokom noći“, kao i o „diskretnom“ hvaljenju nekoliko dana nakon eksplozije članova ekipe o rušenju džamije. Ustvari, sadržaj spornog priloga ukazuje da je sporno izražavanje „u suštini istinito“ s obzirom na to da niko nije osporio čin rušenja džamije niti učešće inženjerijskog voda VRS iz Foče u tom činu.
28. Jedan od prigovora apelanata tiče se identifikacije tužioca široj javnosti u smislu člana 5. ZZK-a. Okružni sud je u vezi s tim prigovorom naveo da je neosnovan jer je tokom postupka utvrđeno da je tužilac jedino lice s tim imenom i prezimenom koje je evidentirano u VO i da je jedno vrijeme bio vojnik VRS u jedinici inženjerijskog voda. Prilikom utvrđivanja bitnih obilježja klevete Evropski sud zahtijeva objektivnu vezu između sporne izjave i lica koje je podnijelo tužbu zbog klevete. Evropski sud je u jednom predmetu naglasio „da puko lično nagađanje ili subjektivna percepcija da je neka objava klevetnička nisu dovoljni da bi se utvrdilo da je određeno lice direktno pogođeno objavom. U okolnostima konkretnog predmeta mora postojati nešto zbog čega bi obični čitalac mogao steći utisak da se izjava odražava direktno na pojedinog tužioca ili da je to lice bilo meta te kritike“ (vidi Evropski sud, Reznik protiv Rusije, presuda od 4. aprila 2013. godine, predstavka broj 4977/05, tačka 45). U konkretnom slučaju u spornom izražavanju nesporno je da je navedeno tužiočevo ime i prezime, a sudovi su utvrdili da je tužilac jedino lice s tim imenom i prezimenom koje je evidentirano u VO, kao i da je jedno vrijeme bio angažiran u jedinici inženjerijskog voda. U takvim okolnostima navođenje tužiočevog imena i prezimena sasvim je dovoljno za identifikaciju tužioca u sredini u kojoj živi i radi. Na taj način sud je uspostavio objektivnu vezu između sporne izjave i tužioca.
29. U vezi s obrazloženjem redovnih sudova da je sporno izražavanje kleveta zato što protiv tužioca nije donesena pravomoćna presuda kojom je proglašen odgovornim za rušenje džamije, Ustavni sud ukazuje da činjenica da u odnosu na ovo djelo još ne postoji „pravomoćna sudska presuda“ ne može spriječiti medije da prave priloge o temi koja je, kako je već rečeno, od velikog javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na stav iznesen u Odluci broj AP-2751/19. Obrazlažući identičan prigovor u vezi s izvještavanjem jedne medijske kuće, Ustavni sud je naveo „da objavljivanje novinskog članka i informacija u njemu nije isto što i optužnica podnijeta od nadležnog tužioca, kao i da novinar nije organ krivičnog gonjenja. Stoga je apsolutno neodrživa tvrdnja iz obrazloženja osporenih odluka da se prenošenje ovakvih informacija može dokazivati samo u krivičnom postupku. Upravo nadležni tužilac može, prema ovlaštenjima iz Zakona o krivičnom postupku, pokrenuti istragu nakon navoda iznijetih u medijima“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2751/19 od 17. februara 2021. godine, tačka 45, dostupno na www.ustavnisud.ba).
30. U odnosu na dio iz obrazloženja osporenih presuda da se apelanti nisu „distancirali“ od onoga što je u prilogu naveo zaštićeni svjedok, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda „opći zahtjev da se novinari sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji bi mogao uvrijediti ili isprovocirati druge ili narušiti njihovu reputaciju nije pomirljiv s ulogom štampe u pružanju informacija o aktuelnim događajima, mišljenjima i idejama“ (vidi Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, predstavka broj 38432/97, tačka 64, i Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačka 37. s daljnjim referencama). Uzimajući u obzir sporni prilog u cijelosti, njegov ukupni sadržaj i način na koji je taj prilog prezentiran široj javnosti, Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje redovnih sudova da su apelanti postupali mala fide, već upravo suprotno. Naime, Ustavni sud smatra da su apelanti profesionalno i u skladu s novinarskim standardima informirali javnost o temi od javnog interesa, razgovarajući s više sagovornika i provjeravajući informacije koje su dobili.
31. Dovodeći sve analizirane elemente u vezu sa spornim izražavanjem i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izostalo relevantno obrazloženje redovnih sudova o svim pitanjima koja su relevantna za odlučenje i kojima bi se opravdalo miješanje u slobodu izražavanja apelanata zato što su redovni sudovi propustili uzeti u obzir „primjenjive standarde u procjeni spornog miješanja“.
32. Propuštanjem da sporno izražavanje ispitaju u skladu s relevantnim kriterijima i primjenjivim standardima, redovni sudovi su dali prednost tužiočevom interesu u zaštiti njegovog prava na ugled u odnosu na interes apelanata da informiraju javnost o pitanjima od javnog interesa (vidi Evropski sud, Novaja Gazeta i drugi protiv Rusije, presuda od 10. januara 2023. godine, predstavke br. 35023/13 i 25657/15, tačka 10). Time su redovni sudovi propustili postići pravičnu ravnotežu u pogledu zaštite dva suprotstavljena prava, i to tužiočevog prava na ugled zaštićenog članom 8. Evropske konvencije i prava apelanata na slobodu izražavanja zaštićenog članom 10. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu uzeli u obzir primjenjive standarde u procjeni spornog izražavanja kako bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“. Time je došlo do kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.b)Ostali prigovori
33. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, obavezivanjem apelanata na isplatu nematerijalne štete, nisu postigli pravičan balans između prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, te nije bila neophodna u demokratskom društvu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman