Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1082/21 (T. L.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Suparničari
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1082/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1082/21, rješavajući apelaciju Tome Lučića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 27. ožujka 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Tome Lučića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tomo Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU „Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić“ iz Čapljine, podnio je 1. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 056256 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 056256 15 Rsž od 1. listopada 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 056256 14 Rs od 2. veljače 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4458/20 od 12. siječnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u okviru koje je razmatran i apelantov predmet broj AP-

4490/20, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 11. prosinca 2020. godine protiv rješenja Kantonalnog suda iz točke 1. ove odluke jer je apelant protiv navedenog rješenja izjavio reviziju. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Hercegovačko-neretvanskog kantona − Ministarstvo financija (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. prosinca 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. prosinca 2022. godine, a Općinski sud 18. siječnja 2023. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovori na apelaciju su 20. siječnja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 53 0 Rs 056256 14 Rs od 2. veljače 2015. godine stavkom I. izreke odbačena je tužba koju su podnijeli Ž. Z., R. M. i I. M. (u daljnjem tekstu: tužitelji), dok je stavkom II. izreke odbijen apelantov prijedlog da „stupi u parnicu na strani tužitelja“. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su tužitelji podnijeli tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom na to da je tuženi u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor presuđene stvari, što tužitelji nisu osporili, Općinski sud je pojasnio da je odluka iz stavka I. izreke donesena u skladu sa člankom 67. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U odnosu na stavak II. izreke, Općinski sud je istaknuo da je apelant u tijeku postupka tražio da stupi u parnicu kao tužitelj. U svezi s tim, sud je obrazložio da odredbama ZPP-a nije propisano da se preinaka tužbe može izvršiti tako da se „na strani tužitelja prijavi drugi tužitelj“. Pri tome je istaknuto da se toj procesnoj radnji usprotivio tuženi, te da je s obzirom na sve navedeno apelantov prijedlog odbijen.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 056256 15 Rsž od 1. listopada 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje ispitao u granicama žalbenih razloga, te u smislu odredaba članka 221. ZPP-a. Zatim je ukazano da je u tijeku prvostupanjskog postupka apelant 15. ožujka 2012. godine dostavio sudu podnesak u kojem je naveo da prema tuženom, čiji je i on uposlenik kao i tužitelji, ima potraživanja iz iste činjenične i pravne osnove. Zbog toga je naveo da, u skladu sa člankom 362. stavak 2. ZPP-a, „pristupa u parnicu kao tužitelj i postavlja tužbeni zahtjev“. Kantonalni sud je podsjetio da je pripremno ročište pred prvostupanjskim sudom održano 3. listopada 2014. godine, a nastavak tog ročišta 2. veljače 2015. godine. Zatim se sud pozvao na odredbe članka 362. stavak 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a kojima je propisano pod kojim uvjetima više osoba može jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari). Dalje je navedeno da je odredbama članka 362. stavak 2. ZPP-a propisano da novi tužitelj može pristupiti uz postojećeg tužitelja do zaključenja pripremnog ročišta i uz ispunjenje uvjeta iz stavka 1. tog članka, ili da tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom. Međutim, odredbama članka 362. stavak 3. ZPP-a je propisano da nakon što se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, novi tužitelj ne može pristupiti uz postojećeg tužitelja bez pristanka tuženog. Dalje, sud je ukazao da se dostavljanjem odgovora na tužbu od 22. studenog 2011. godine, te kasnijim podnescima, tuženi upustio u raspravljanje u konkretnom predmetu. Stoga je Kantonalni sud istaknuo da je za apelantovo stupanje u parnicu kao tužitelja bila potrebna suglasnost tuženog. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, tuženi se tome izričito protivio, pa je stoga pravilna odluka prvostupanjskog suda. Osim toga, kako je dalje sud obrazložio, u konkretnoj pravnoj situaciji se ne radi o preinaci tužbe, kako je to prvostupanjski sud naveo u osporenom rješenju, ali takav navod suda nije bio od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 056256 20 Rev od 9. veljače 2021. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je Kantonalni sud pogrešno primijenio novelirane odredbe članka 362. stavak 3. ZPP-a kada je zaključio da je za apelantovo stupanje u parnicu uz postojeće tužitelje nepohodan i pristanak tuženog koji se upustio u raspravljanje i tome se protivio. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, novele ZPP-a stupile su na pravnu snagu 31. prosinca 2015. godine. Zatim je navedeno da je prvostupanjski sud o prijedlogu za stupanje u parnicu odlučio rješenjem od 2. veljače 2015. godine, dakle u vrijeme važenja ranijeg ZPP-a. U svezi s tim je pojašnjeno da prema tada važećoj odredbi članka 362. stavak 2. ZPP-a za stupanje novog tužitelja u parnicu nije bila potrebna suglasnost tuženog, nego je njome regulirano da novi tužitelj može stupiti u parnicu do zaključenja pripremnog ročišta. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da rješenje drugostupanjskog suda ne predstavlja rješenje kojim je postupak pravomoćno završen u smislu članka 254. stavak 1. ZPP-a, pa stoga protiv takvog rješenja, bez obzira na to kakva je odluka drugostupanjskog suda, revizija nije dopuštena.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, poziva se na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba ZPP-a. Navodi da je u skladu sa člankom 362. stavak 2. ZPP-a pristupio tužbi kao suparničar. Pri tome ističe da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinaci tužbe, kao i činjenicu da člankom 362. ZPP-a nije bilo propisano da za stupanje novog tužitelja u parnicu tuženi treba dati suglasnost. Dakle, prvostupanjski sud je proizvoljno primijenio odredbe članka 56. ZPP-a koje se ne odnose na njegovu poduzetu radnju. Apelant dalje ističe da je i drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 362. stavak 3. ZPP-a. U svezi s tim je ukazano da u vrijeme kada je tražio da stupi u parnicu, kao i u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, navedena zakonska odredba nije bila na snazi jer se počela primjenjivati tek 31. prosinca 2015. godine. Stoga je drugostupanjska odluka posljedica retroaktivne primjene prava. b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da je tužba u odnosu na tužitelje odbačena, te da stoga apelant nije mogao stupiti u parnicu jer ta tužba više ne postoji. Kantonalni sud je ukazao da ostaje pri razlozima iz osporene odluke, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

11. Općinski sud je naveo da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je „tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. kolovoza 2014. godine, a rješenje, kako je već rečeno, 2. veljače 2015. godine, dakle za manje od godinu dana“. V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

4. Preinaka tužbe

Članak 56. (1) Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugoga zahtjeva uz postojeći. (2) Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode. Članak 57. (1) Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnoga ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. (2) Nakon održavanja pripremnoga ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženik pristaje na preinaku. (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. (4) Sud će, u slučaju iz stavka 2. ovoga članka, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženik protivi preinaci, ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

1) tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženik je u mogućnosti raspravljati po preinačenoj tužbi bez odgode glavne rasprave. (5) Protiv rješenja kojim se prihvaća ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Članak 58. (1) Tužitelj može, u roku iz članka 57. ovoga zakona, svoju tužbu preinačiti i tako što će umjesto prvobitnog tuženika tužiti drugu osobu. (2) Za preinaku tužbe prema stavku 1. ovoga članka potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženika. Ako se prvobitni tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak. (3) Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženika mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

XX - SUPARNIČARI

Članak 362. (1) Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari): 1) ako su glede predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);

2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obveze iste vrste koji se temelje na bitno istorodnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika (formalni suparničari);

3) ako je to drugim zakonom određeno. (2) Do zaključenja pripremnoga ročišta, može, uz uvjete iz stavka 1. ovoga članka, uz tužitelja pristupiti novi tužitelj, ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom. (3) Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa.

13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 98/15 od 23. prosinca 2015. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 93.

U članku 362. dodaje se novi stavak 3. koji glasi:

"(3) Nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegovog pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj.".

Dosadašnji stavak 3. postaje stavak 4.

Članak 106. (1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovoga zakona ne bude donesena prvostupanjska odluka suda provest će se prema odredbama ovoga zakona. (2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovoga zakona bude donesena prvostupanjska odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovoga zakona. VI.Dopustivost i meritum

14. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. veljače 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu je Rješenje Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 056256 15 Rsž od 1. listopada 2020. godine koje je apelant osporio u apelaciji broj AP-

4458/20 (vidi točku 2. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje Kantonalnog suda apelantu dostavljeno 13. listopada 2020. godine, a da je apelacija kojom je osporeno to rješenje podnesena 11. prosinca 2020. godine, dakle pravodobno.

15. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

19. Ustavni sud zapaža da apelant u biti ukazuje da mu je proizvoljnom primjenom procesnog prava i odbijanjem njegovog prijedloga uskraćeno pravo na pristup sudu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u svojoj praksi utvrdio opća načela prava na pristup sudu. Naime, kako ističe Europski sud, pravo na pristup sudu je inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članku 6. Europske konvencije, koji se odnosi na načela vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovi većeg dijela Europske konvencije. Dakle, članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo da se tužba koja se odnosi na njegova građanska prava i obveze iznese pred sud. Osim toga, pravo na pristup sudu mora biti „praktično i učinkovito“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Europski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. travnja 2018. godine, predstavka broj 40160/12, toč. 76−77.). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodnu procjenu prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji je pojedincu na raspolaganju na takav način ili u opsegu koji umanjuje samu bit prava. Također, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između uporabljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (idem, točka 78.).

20. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio apelantov prijedlog da uz tužitelje pristupi kao novi tužitelj, pri čemu je takvo odlučenje, iako se nije pozvao na konkretnu odredbu, utemeljio na odredbama ZPP-a kojim je regulirana preinaka tužbe – odredbe čl. 56−58. ZPP-a. Suprotno zaključku Općinskog suda, Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe već o procesnom institutu suparničarstva reguliranog člankom 362. ZPP-a, ali je ipak ocijenio da je Općinski sud pravilno odbio apelantov prijedlog.

21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja na snazi bile odredbe ZPP-a kojima je bilo propisano da novi tužitelj može pristupiti uz postojećeg tužitelja do zaključenja pripremnog ročišta i uz uvjete iz stavka 1. članka 362. ZPP-a, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom. Ustavni sud zatim ukazuje da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a („Službene novine Federacije BiH“ broj 98/15), koji je stupio na snagu 31. prosinca 2015. godine, u članku 362. ZPP-a dodan novi stavak 3. kojim je propisano da nakon što se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegovog pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj.

22. Dovodeći navedene odredbe ZPP-a u svezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku utemeljio na članku 362. stavak 3. ZPP-a, dakle na zakonskoj odredbi koja nije bila na snazi kada je doneseno prvostupanjsko rješenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 106. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Službene novine Federacije BiH“ broj 98/15) propisano da će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostupanjska odluka suda provesti prema odredbama ovog zakona (stavak 1.). Međutim, postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostupanjska odluka suda, provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona (stavak 2.). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno procesno pravo budući da je prvostupanjska odluka donesena prije stupanja na snagu noveliranog ZPP-a, pa se stoga morao primijeniti ranije važeći zakon. Prema tom zakonu, za pristup apelanta kao novog tužitelja nije bio potreban pristanak tuženog, već se to moglo učiniti do zaključenja pripremnog ročišta, uz ispunjenje uvjeta iz članka 362. stavak 1. ZPP-a. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je apelant prijedlog podnio 15. ožujka 2012. godine, dakle prije nego što je pripremno ročište održano 3. listopada 2014. godine. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi postupajući na navedeni način propustili ispitati ispunjava li apelantov prijedlog uvjete propisane odredbom članka 362. stavak 1. ZPP-a, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme i nije mijenjan noveliranim odredbama. Stoga je u danim okolnostima Kantonalni sud proizvoljno primijenio novelirane odredbe članka 362. st. 2. i 3. ZPP-a, na što je eksplicitno ukazao i Vrhovni sud u svom rješenju.

23. Na temelju navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

24. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da ograničenje apelantovog prava na pristup sudu nije bilo u skladu sa zakonom, nema potrebe za ispitivanjem da li ograničenje apelantovog prava na pristup sudu teži legitimnom cilju te postoji li razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti.

25. Ustavni sud zapaža da je tužba koju su trojica tužitelja podnijela odbačena prvostepenom odlukom zbog istaknutog prigovora presuđene stvari (vidi tačku 6. odluke) i da je ta odluka postala pravomoćna pošto se tužitelji nisu žalili. Stoga, Ustavni sud ukazuje da suštinski ne postoji parnični postupak u koji bi apelant mogao stupiti kao intervenijent. Iz navedenog razloga Ustavni sud smatra da nije svrsishodno da se predmet vraća na ponovni postupak Kantonalnom sudu. Ustavni sud, također, smatra da je u konkretnom slučaju dovoljno samo deklaratorno utvrditi povredu prava na pravično suđenje i da ovakva odluka predstavlja dovoljnu satisfakciju za apelanta.

Ostali prigovori

26. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud se neće posebno baviti apelantovim navodima o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

VII.Zaključak

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP-a odbili apelantov prijedlog da uz tužitelje pristupi kao novi tužitelj i na taj način prekršili njegovo pravo na pristup sudu.

28. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1082/21 (T. L.) | Sudska praksa | Aktio