Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1697/21 (J.H.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1697/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1697/21, rješavajući apelaciju J.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 188756 21 Gž od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ermin Redžić, advokat iz Zenice, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 188756 21 Gž od 12. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 188756 20 Kom od 22. januara 2021. godine, obavezan je apelant da tužitelju JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga za isporučenu toplotnu energiju za grijanje stana u Zenici (u daljnjem tekstu: sporni stan) za mart 2019. godine, za račun za isključenje spornog stana i za račun za naknadno zaduženje za period od aprila 2019. godine, kao dana isključenja, do 30. juna 2019. godine. Dalje je navedeno da je u utuženom periodu apelant, kao potrošač u spornom stanu, bio priključen na mrežu daljinskog grijanja i da je nakon toga isključen sa mreže. Istaknuto je da je apelant 24. februara 2015. godine podnio zahtjev za privremeno isključenje sa mreže daljinskog grijanja spornog stana. Također je istaknuto da je tužitelj 6. aprila 2019. godine isključio sporni stan sa sistema centralnog grijanja. Općinski sud je ocijenio irelevantnim apelantov navod da sa tužiteljem nije potpisao ugovor o pružanju usluga. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nije sporio da je u utuženom periodu bio priključen na mrežu daljinskog grijanja, a time i korisnik usluga koje pruža tužitelj. Dalje je obrazloženo da iz odredbi čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 2, 3, 11. i 12. Zakona o komunalnim djelatnostima proizilazi da za postojanje obligacionog odnosa nije nužno postojanje pisane forme, pa apelant ima svojstvo korisnika komunalne usluge i bez postojanja ugovora u pisanoj formi. Stoga je zaključeno da je apelant, shodno članu 17. ZOO, dužan tužitelju platiti pruženu uslugu i bez zaključivanja bilo kakvog ugovora sa tužiteljem. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor o lošem kvalitetu grijanja. Naime, apelant nije dokazao da mu je tužitelj isporučio nedovoljnu količinu toplotne energije, niti je upućivao prigovore na isporučenu toplotnu energiju. Također, Općinski sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je tužitelj zaduživao apelanta i nakon isključenja, odnosno da je prestao poslovni odnos između tužitelja i apelanta danom podnošenja zahtjeva za privremeno isključenje. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelant potrošač iz člana 65. Uslova za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže te cijenu grijanja plaća u 12 jednakih mjesečnih rata a obračunski period traje od jula tekuće do juna naredne godine.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 188756 21 Gž od 12. marta 2021. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravno na utvrđeno činjenično stanje. Dalje je naveo da se radi o sporu male vrijednosti te da sud nije mogao razmatrati apelantove navode vezane za utvrđeno činjenično stanja. Kantonalni sud je prihvatio stavove prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovih navoda da nije potpisao ugovor o isporuci toplotne energije i da tužitelj zloupotrebljava svoj dominantni položaj. Također je prihvatio stavove o neosnovanosti apelantovih navoda da se konkretno potraživanje odnosi na period nakon podnošenja zahtjeva za isključenje spornog stana sa sistema daljinskog grijanja.

6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te kršenju prava na obrazloženu odluku. Apelant smatra da su stavovi suda suprotni odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji regulišu etažno vlasništvo, te slobodi uređivanja ugovornih odnosa iz člana 10. ZOO. Dalje navodi da Kantonalni sud nije cijenio i razmotrio njegove navode koje se odnose na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i ZOO. Smatra i da je pogrešno protumačio da postoji ugovor između njega i tužitelja, zanemarujući okolnost da je apelant 2015. godine podnio zahtjev za isključenje sa mreže. Naime, apelant ukazuje da tužitelj nije postupio u skladu sa njegovim zahtjevom za isključenje iz 2015. godine, nego ga je 6. aprila 2019. godine isključio zbog duga. Ističe da se sporno potraživanje odnosi na period nakon što je apelant podnio zahtjev za isključenje. Također ističe da se pri kupovini stana izjasnio da ne želi parno grijanje i da nikad nije zaključio ugovor sa tužiteljem, niti je želio da bude korisnik tužiteljevih usluga. Apelant sa poziva na odluke Ustavnog suda br. AP-7583/18 i AP-1820/15, te odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se sporno potraživanje odnosilo na period prije nego je apelant isključen sa mreže daljinskog grijanja, a apelant nije sporio da mu je isporučena toplotna energija za taj period (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4163/20 od 2. novembra 2022. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s apelantovim pozivanjem na odluku Ustavnog suda broj AP-7583/18, Ustavni sud primjećuje da je u toj odluci isti tužitelj osporio odluku Kantonalnog suda kojom je tuženi obavezan samo na isplatu paušala na ime angažovane toplotne energije od dana podnošenja zahtjeva za privremeno isključenje s tužiteljeve mreže daljinskog grijanja. Iz te odluke Kantonalnog suda proizilazi da je tuženi zbog promijenjenih okolnosti u smislu člana 133. ZOO (smrt oca koji je živio u stanu) imao pravo na raskid ugovora odnosno privremeno isključenje s mreže daljinskog grijanja. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa proizilazi da je apelant cijelo vrijeme živio u spornom stanu i time koristio tužiteljeve usluge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne radi o praksi koja bi bila primjenjiva u konkretnom slučaju zbog različitog činjeničnog i pravnog stanja. Isto se odnosi na i odluku Ustavnog suda broj AP-1820/15, u kojoj se predmet spora pred sudovim odnosio na raskid ugovora o pružanju toplotne energije, a ne na isplatu duga kao u apelantovom slučaju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se u odluci Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18 radilo o ocjeni ustavnosti i zakonitosti Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije Grada Banjaluke, koja se nije primjenjivala u konkretnom slučaju. Dalje, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom, tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1697/21 (J.H.) | Sudska praksa | Aktio