Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4163/22 (V. K.)
Odluka donesena 30. 11. 2023.
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javni interes
- Krivični postupak
- Šta se smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Mjere zabrane
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4163/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 11. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine, u predmetu broj AP-4163/22, rješavajući apelaciju Vladana Kovačevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je Vladan Kovačević podnio protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 040651 22 Kv 8 od 7. septembra 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladan Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Jugović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 040651 22 Kv 8 od 7. septembra 2022. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 040651 22 Krn 35 od 30. avgusta 2022. godine.
2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) protiv apelanta i drugih lica vodi istragu zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi s krivičnim djelom neovlašćenog prometa opojnim drogama iz člana 195 stav 1 KZ i krivičnim djelom neovlašćenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne namjene iz člana 193 stav 1 KZ. Apelantu je bio određen pritvor, koji je produžen u dva navrata, nakon čega je pušten na slobodu uz izricanje mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere zabrane putovanja.
3. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 040651 22 Krn 35 od 30. avgusta 2022. godine prihvaćen je prijedlog Tužilaštva pa je apelantu izrečena i mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti tako što mu je zabranjeno obavljanje službene dužnosti policijskog službenika Granične policije BiH. Određeno je da će se kontrola opravdanosti daljnje primjene ove mjere zabrane vršiti svaka dva mjeseca.
4. U obrazloženju rješenja Sud BiH je podsjetio da je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta detaljno obrazloženo prilikom donošenja rješenja o ukidanju mjere pritvora i izricanju mjera zabrane, kao i prilikom donošenja ranijih rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora. S obzirom na to da u proteklom periodu nisu nastupile okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, te da sumnja da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret i dalje postoji u jednakom stepenu, sud je zaključio da nije neophodno njeno ponovno preispitivanje.
5. Dalje, sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje i okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti na način da se osumnjičenom zabrani obavljanje dužnosti policijskog službenika Granične policije BiH. Sud je naveo da je imao u vidu činjenicu da je apelant krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret počinio koristeći svojstvo ovlašćenog službenog lica, odnosno policijskog službenika Granične policije BiH. Naime, iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog i dopunu prijedloga utvrđeno je da je apelant svojstvo policijskog službenika Granične policije koristio da, bez posebne kontrole, koristeći službeno vozilo, pređe državnu granicu i transportuje opojnu drogu. Osim toga, sud je cijenio i prirodu krivičnih djela za koja se apelant tereti, način izvršenja i njegovu ulogu u inkriminisanim radnjama. Sud je cijenio i kontinuiranost u vršenju krivičnopravnih radnji, njihovu brojnost, te duži period u kojem su te radnje preduzimane „planski i organizovano, po jedinstvenom obrascu, s tačno određenim ulogama koje je obavljao svaki od pripadnika grupe“, uključujući i apelanta. Imajući sve navedeno u vidu, sud je zaključio da bi bez izricanja mjere zabrane nastupila objektivna opasnost da apelant ponovi krivično djelo.
6. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da mu se ne može ograničiti pravo da obavlja profesionalnu djelatnost. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbu člana 126d. ZKP-a, prema kojem se, između ostalog, ne može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti. Sud je ukazao da se tumačenjem te zakonske odredbe može zaključiti da je njome propisano da se mora raditi o krivičnom postupku zbog krivičnog djela počinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti, što u ovom predmetu i jeste slučaj.
7. Sud je po službenoj dužnosti razmatrao i mogućnost primjene blaže mjere s ciljem otklanjanja opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, te zaključio da se, u tom trenutku, onemogućavanje ponavljanja može postići samo predloženom mjerom zabrane, te da niti jedna druga mjera u tom slučaju i u toj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 040651 22 Kv 8 od 7. septembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Sud je ocijenio da je u prvostepenom rješenju izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje, zbog čega je te navode u potpunosti prihvatio, ocijenivši da nisu dovedeni u pitanje neosnovanim navodima iz žalbe. Drugostepeni sud je ocijenio ispravnim i zaključak da postoje okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti. Prihvaćen je zaključak iz osporenog rješenja da je apelant, kako se to osnovano sumnja, prilikom počinjenja krivičnog djela koristio dio uniforme policajca Granične policije BiH u očiglednoj namjeri da izbjegne detaljniju kontrolu i pregled vozila i otkrivanje opojne droge koju je prevozio. U vezi s apelantovim navodima da mu se izricanjem te mjere krši pravo na imovinu, sud je ukazao da tom mjerom zabrane apelant jest ograničen u svojim pravima. Međutim, mjere zabrane po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju određena ograničenja i restrikcije prava i sloboda, a interes društva i nadležnih državnih organa za efikasnim procesuiranjem počinilaca krivičnih djela preteže nad pojedinačnim pravima osumnjičenih lica.
9. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na pravično suđenje apelant osporava način na koji je sud primijenio odredbe člana 126d. ZKP-a. Apelant tvrdi da je uslov za primjenu te odredbe da se postupak vodi zbog krivičnog djela u vezi s obavljanjem njegove profesionalne djelatnosti, a da u tom predmetu Tužilaštvo nije pružilo dokaze da je krivično djelo neovlašćenog prometa opojnim drogama počinjeno u vezi s obavljanjem njegove profesionalne djelatnosti. Smatra da je usljed takvog postupanja suda povrijeđen princip pretpostavke nevinosti. Dalje, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, apelant je naveo da je izrečenom mjerom zabrane obavljanja profesionalne djelatnosti narušena ravnotežu između cilja kojem se teži i njegovog prava na mirno uživanje imovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba da postupa kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, da dovodi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se ona čini proizvoljnom ili očigledno nerazumnom (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
15. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi jasno obrazložili da se tumačenjem odredbe člana 126d. stav 2 ZKP-a može zaključiti da je njom propisano da se mora raditi o krivičnom postupku zbog krivičnog djela počinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti, što u konkretnom predmetu i jest slučaj. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim, niti dovedenim u pitanje navodima iz apelacije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne dovodi u pitanje ukupnu pravičnost postupka, niti na bilo koji način pokreće pitanje kršenje principa pretpostavke nevinosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Ustavni sud ističe da je u vezi s tim pitanjem potrebno utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je apelant onemogućen da obavlja posao kojim obezbjeđuje svoju egzistenciju, pa da u konkretnom slučaju obavljanje tog posla ulazi u okvir značenja „imovine“ iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-302/17 od 7. marta 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je osporenim odlukama apelantu izrečena mjera zabrane obavljanja službene dužnosti policijskog službenika Granične policije BiH, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu. Dalje, Ustavni sud uočava da su osporene odluke donesene na osnovu odredbe člana 126d. ZKP-a, s ciljem da se apelant spriječi da iskoristi svojstvo policijskog službenika Granične policije i nastavi s vršenjem kriminalnih aktivnosti, odnosno da ponovi krivično djelo zbog kojeg se vodi istraga. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „u skladu sa zakonom“ i u javnom interesu.
17. Sljedeće pitanje koje se mora ispitati jest da li postoji razuman odnos srazmjernosti između korišćenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti nametnutim mjerama. Taj zahtjev je izražen pojmom „pravične ravnoteže” koja mora biti uspostavljena između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud, Wyszyński protiv Poljske, presuda od 24. marta 2022. godine, predstavka broj 66/12, tačka 35).
18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant obavljao dužnost graničnog policajca i da postoji osnovana sumnja da je tu dužnost zloupotrijebio koristeći to svojstvo kako bi prevozio opojnu drogu preko granice. Izrečenom mjerom apelant je lišen mogućnosti da, koristeći to povlašćeno svojstvo, ponovi krivično djelo. Pri tome, osporenim odlukama se suštinski ne zadire u mogućnost da apelant obavlja bilo kakve druge poslove. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da izricanjem navedene mjere sigurnosti na apelanta nije stavljen pretjeran pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti. Na takav način je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić