Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1075/21 (S. K.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nasljedstvo
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1075/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1075/21, rješavajući apelaciju Smiljane Kovanušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/23), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Smiljane Kovanušić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 071794 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Smiljana Kovanušić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 1. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 071794 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine. Apelantkinja je takođe podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio tužiocu raspolaganja na nepokretnostima“ bliže opisanim u zahtjevu za privremenu mjeru.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužioca Marka Simeunovića (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku Dragana Gavrića, advokata iz Bijeljine, u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. jula 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiočev punomoćnik dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 19. jula 2022. godine.
4. Odgovori učesnika u postupku dostavljeni su apelantkinjinom punomoćniku 31. avgusta 2022. godine radi izjašnjenja. Apelantkinjin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Tužilac je 29. septembra 2015. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelantkinje tražeći da se utvrdi da bračnu imovinu njihovih roditelja Jovane Simeunović i Boška Simeunovića (u daljnjem tekstu: roditelji parničnih stranaka) čine nepokretnosti,zemljište i šuma, te da je udio njihove majke u sticanju spornih nepokretnosti ½ dijela. Tužbenim zahtjevom je traženo i da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor o doživotnom izdržavanju od 7. marta 2008. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), u dijelu ½ spornih nepokretnosti koje su obuhvaćene tim ugovorom. Taj ugovor su zaključili otac parničnih stranaka kao primalac izdržavanja i apelantkinja kao davalac izdržavanja.
7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 071794 15 P od 20. januara 2017. godine u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je izvedenim dokazima utvrđeno da su roditelji parničnih stranaka zaključili brak 7. septembra 1957. godine, koji je prestao smrću majke 14. februara 1981. godine. Takođe, utvrđeno je da su roditelji parničnih stranaka, za vrijeme trajanja bračne zajednice, zajedničkim radom (uzgojem i prodajom stoke, baveći se i poljoprivredom, majka je radila i u Njemačkoj u periodu od 1971. godine do 1976. godine) stekli sporne nepokretnosti. Otac je upisan u javnim evidencijama kao vlasnik i posjednik spornih nepokretnosti s dijelom 1/1. Osnovni sud je dalje utvrdio da je otac zaključio sporni ugovor kojim je kao primalac izdržavanja ostavio apelantkinji sporne nepokretnosti nakon svoje smrti. Na osnovu navedenog ugovora apelantkinja je upisana u javne evidencije kao vlasnik spornih nepokretnosti.
8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da sporne nepokretnosti čine zajedničku imovinu roditelja parničnih stranaka, te da je njihov udio u sticanju te imovine bio jednak, shodno odredbama člana 270 stav 5 i člana 272 stav 1 Porodičnog zakona. Osnovni sud je zaključio da otac nije mogao na osnovu spornog ugovora raspolagati u cijelosti spornim nepokretnostima u apelantkinjinu korist. Naime, apelantkinja nije predlagala dokaze radi utvrđenja da je očev udio u sticanju bračne imovine bio veći, kako to propisuju odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga je Osnovni sud zaključio da je tužilac kao zakonski nasljednik iza umrle majke imao interes za podnošenje tužbe. Dalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno dokazano da nakon majčine smrti nije sproveden ostavinski postupak u kojem bi bila utvrđena njena zaostavština i prava njenih nasljednika. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantkinjin prigovor zastarjelosti, shodno odredbama člana 142 Zakona o nasljeđivanju koji je važio u času majčine smrti. Naime, kako je navedeno, prema pravnoj prirodi tužbenog zahtjeva radi se o stvarnopravnom zahtjevu za koji je pravni osnov sadržan u odredbama člana 270 stav 5 i člana 272 Porodičnog zakona. Stoga je Osnovni sud zaključio da nisu primjenjivi rokovi zastarjelosti iz člana 142 Zakona o nasljeđivanju za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari te da tužiočevo pravo na podnošenje tužbe nije zastarjelo.
9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 08 0 P 071794 19Gž 2 od 14. oktobra 2019. godine uvažena je apelantkinjina žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Okružni sud je istakao da su trebale biti primijenjene odredbe Zakona o nasljeđivanju SRBiH jer je dan otvaranja naslijeđa dan smrti majke parničnih stranaka (14. februar 1981. godine). U vezi s tim, Okružni sud je citirao sadržaj odredbe člana 142 Zakona o nasljeđivanju te je zaključio da je zastarjelo tužiočevo pravo na podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, Okružni sud je utvrdio da je, računajući od 14. februara 1981. godine, protekao rok propisan navedenom zakonskom odredbom. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da su irelevantni navodi da su sporne nepokretnosti bile bračna imovina roditelja parničnih stranaka na kojoj je majka imala vlasnička prava. U vezi s tim je navedeno da je nesporno utvrđeno da je otac parničnih stranaka kao vlasnik imovine bio uknjižen u javnim evidencijama pa je tom imovinom mogao raspolagati u apelantkinjinu korist. Iz tog razloga Okružni sud je zaključio da nije osnovan ni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je apelantkinjinu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u smislu odredbi člana 226 ZPP-a.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 071794 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine tužiočeva revizija je usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je istakao da se pravna priroda tužbenog zahtjeva procjenjuje prema njegovom sadržaju. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je zaključio da se, s obzirom na pravnu prirodu tužbenog zahtjeva, ne radi o nasljedničkoj tužbi. Shodno tome, u okolnostima konkretnog slučaja nisu primjenjivi rokovi za ostvarivanje nasljednopravnih zahtjeva, propisani odredbama člana 142 Zakona o nasljeđivanju.
11. Cijeneći predmet tužbenog zahtjeva, te utvrđenje prvostepenog suda da sporne nepokretnosti predstavljaju zajednički stečenu bračnu imovinu umrlih roditelja parničnih stranaka i da su njihovi udjeli u sticanju jednaki (član 270 stav 5 i član 272 Porodičnog zakona), Vrhovni sud je zaključio da je tužilac u konkretnoj pravnoj stvari istakao stvarnopravni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja nije predlagala dokaze radi utvrđenja da je udio oca parničnih stranaka (kao primaoca izdržavanja) bio veći u sticanju bračne imovine, što je bila dužna na osnovu čl. 7 i 123 ZPP-a. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Takođe je konstatovano da je prvostepeni sud za svoju odluku u tom dijelu dao valjane razloge, koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud na njenu štetu proizvoljno tumačio materijalno pravo, odnosno odredbe o zastari potraživanja iz člana 142 Zakona o nasljeđivanju. U vezi s tim, navodi da se u konkretnom slučaju radi o nasljedničkoj tužbi i da je cilj te tužbe ostvarivanje tužiočevih prava na spornoj imovini, na kojoj je suvlasnička prava u trenutku smrti imala njihova majka. Dalje, navodi da je dan otvaranja nasljeđa dan majčine smrti 14. februar 1981. godine, pa smatra da su istekli rokovi za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, shodno odredbama člana 142 Zakona o nasljeđivanju.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji, kao i da odluka sadrži jasne i pravno osnovane razloge koji su zasnovani na pravilnoj primjeni prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Okružni sud je predložio da Ustavni sud „ocijeni osnovanost navoda iz apelacije, odnosno da li su postupci i zaključci sudova bili u skladu s ustavnim standardima.“
15. Osnovni sud je istakao da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala, te da ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužiočev punomoćnik je naveo da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke pravilno tumačio i primijenio materijalne i procesne propise. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Član 269.
Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.
Član 270. stav (5) (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272. stav (1) (1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Član 273. st. (1) i (2) (1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. (2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
18. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 – prečišćeni tekst i 15/80 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 133. Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najduže za deset godina, računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentarnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina. VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. U vezi s apelantkinjinim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao uvjerljiva obrazloženja o tome zašto je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona. Takođe, redovni sudovi su razmotrili prigovor zastare potraživanja na koji se apelantkinja pozivala u toku postupka pred tim sudovima, a koji ponavlja i u apelaciji. Pri tome, Osnovni sud je u vezi s tim dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto se ne može prihvatiti opravdanim apelantkinjino pozivanje na primjenu odredbi člana 142 Zakona o nasljeđivanju, koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Takođe, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na apelantkinjinu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka.
25. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali prigovori
26. Apelantkinja smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao dovoljna i relevantna obrazloženja o tome zbog čega se u konkretnom slučaju radi o stvarnopravnom a ne o nasljednopravnom zahtjevu te zbog čega se ne mogu primijeniti rokovi zastare iz Zakona o nasljeđivanju, kako to apelantkinja tvrdi.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić