Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2226/21 (I. H.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2226/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2226/21, rješavajući apelaciju Izeta Hasovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Hasovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 032891 21 Gž 2 od 23. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Hasović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 22. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 032891 21 Gž 2 od 23. aprila 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 032891 20 P 2 od 25. januara 2021. godine, obavezan je tuženi JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime naknade za faktičku eksproprijaciju za zauzeto zemljište uništenu ogradu i voćne zasade, kako je precizno opisano u izreci presude, isplati apelantu novčani iznos preciziran u izreci presude, te da mu nadoknadi troškove postupka. Određeno je da sastavni dio presude čini nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. U obrazloženju, Osnovni sud je kao nesporne činjenice utvrdio da je tuženi prilikom izgradnje puta Ustiprača – Foča, odlaganjem materijala od iskopa puta, zauzeo dio apelantovog zemljišta i uništio ogradu i zasade na tom zemljištu. Sud je dalje naveo da je odlukom Vlade Republike Srpske od 22. januara 2004. godine utvrđen opšti interes za izgradnju spornog puta i da je kao korisnik eksproprijacije označen pravni prednik tuženog. Međutim, postupak eksproprijacije nije proveden, niti je po tom osnovu apelantu isplaćena naknada. Stoga je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o „faktičkoj eksproprijaciji“, te je ocijenio neosnovanim tvrdnju tuženog da se radi o naknadi štete. U vezi s tim, sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, koji je bio prisutan prilikom uviđaja na licu mjesta, proizlazi da zemljište koje je tuženi zauzeo predstavlja škarpu – nasip puta koji na mjestima prelazi visinu od dva metra. Takođe je naveo da taj nasip, s obzirom na kosinu na tom dijelu puta, nije moguće ukloniti bez izgradnje betonskih podzida jer bi u suprotnom bila ugrožena stabilnost puta. Stoga je zaključio da je apelantovo zemljište trajno zauzeto i da predstavlja sastavni dio puta, kao putni pojas.

3. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 032891 21 Gž 2 od 23. aprila 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, koji stranke nisu dovele u pitanje, proizlazi da je sporni put proširen na suprotnu stranu od apelantovog zemljišta, na način da je izgrađen u zasjeku sa suprotne strane puta, ali da je iskopani materijal iz tog zasjeka odlagan na apelantovo zemljište. Stoga je zaključio da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne radi o putnoj škarpi (kosina puta) koja bi predstavljala putni pojas. Ukazano je da apelant ničim nije dokazao da je u postupku izlaganja katastra sporna površina „premjerena i snimljena kao putni pojas“, niti to proizlazi iz nalaza vještaka geodetske struke. S obzirom da je odlaganjem materijala iz zasjeka zauzet dio aplantove parcele, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o faktičkoj eksproprijaciji, već o naknadi štete. U vezi s tim je obrazloženo da je šteta nastala izgradnjom puta u toku 1996. godine, a da je tužba podnesena 18. decembra 2019. godine te da je, stoga, nastupila zastarjelost potraživanja u smislu odredaba člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da su radnjama tuženog njegove parcele pretvorene u nasip koji predstavlja dio puta kojim on više ne može raspolagati, te da se stoga radi o faktičkoj eksproprijaciji. Navodi da je Okružni sud „pogrešno shvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke“ i da ga je primijenio na proizvoljan način. Apelant navodi da put ne čini samo kolovoz, već i donji dio puta u koji spada i nasip, kao i putni pojas kao zemljište sa obje strane kolovoza potrebno za nesmetano održavanje puta, u smislu odredaba člana 6. Zakona o javnim putevima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o faktičkoj eksproprijaciji, već o pravu na naknadu štete, koje je zastarilo. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, analizirajući nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, jasno obrazložio zbog čega iskopni materijal koji je odložen na apelantove parcele ne predstavlja nasip kao sastavni dio puta. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoje zaključke zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2226/21 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio