Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1997/21 (D. Š.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1997/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1997/21, rješavajući apelaciju Dževada Šehića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 394218 15 Rsž od 4. februara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževad Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 394218 15 Rsž od 4. februara 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. oktobra 2022. godine, Kantonalni sud 28. septembra 2022. godine, a tuženi 11. oktobra 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. oktobra 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 3. decembra 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naplate potraživanja iz radnog odnosa.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 394218 13 Rs od 12. oktobra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu za period od 1. decembra 2010. do 30. novembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period) isplati precizno označene iznose na ime nezakonito umanjenih plaća i na ime uvećanja plaće za rad u hirurškim salama sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog „da na ime doprinosa i poreza na plaće [apelantu] uplati PIO razliku“ u označenom iznosu.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je apelant na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je zaključen 7. marta 2012. godine, zaposlen kod tuženog na poslovima višeg radiološkog tehničara. Sud je također utvrdio da je tuženi apelantu isplaćivao plaću koja je određena prema koeficijentu složenosti poslova 2,75, uvećanu za 10% – na ime izvora jonizirajućeg zračenja. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant tokom trajanja ugovora o radu stekao diplomu visoke stručne spreme sa zvanjem diplomiranog inženjera medicinske radiologije. U vezi s tim, sud je ukazao na sadržaj odredbe čl. 29. i čl. 33. Kolektivnog ugovora za oblast zdravstva za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Istakao je da su Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) definirani koeficijenti složenosti poslova u skladu sa stručnom spremom, na osnovu kojih je tuženi dužan vršiti obračun plaće. Općinski sud je ukazao da je apelant kao dokaz dostavio Nacrt pravilnika iz 2014. godine, koji nije stupio na pravnu snagu, te se stoga ne primjenjuje. Također, kako je obrazložio sud, apelant nije dostavio ni dokaz da obavlja poslove inženjera radiologije, te da mu eventualno pripada pravo na koeficijent za obračun plaće od 3,20. Sud je također naveo da apelant nije s tuženim sklopio ugovor kojim ga upućuje na doškolovavanje i da se stoga tuženi obavezuje da će apelantu nakon završenog fakulteta osigurati radno mjesto s visokom stručnom spremom. Ukazao je da okolnost da je tuženi s drugim licima zaključio „sudsku nagodbu i presudu na osnovu priznanja“ ne predstavlja dokaz da i apelantu pripada to pravo. Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je došlo do izmjena ugovora o radu ili da je eventualno sačinjen aneks ugovora kojim bi mu bilo priznato pravo na obračun plaće po koeficijentu od 3,20, odnosno VIII grupe složenosti poslova. S obzirom na navedeno, sud je primjenom odredbe čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio tužbeni zahtjev.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 394218 15 Rsž od 4. februara 2021. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i djelimično preinačio presudu Općinskog suda tako što je obavezao tuženog da za utuženi period apelantu isplati razliku naknade za rad u hirurškim salama u iznosu preciziranom u izreci sa zakonskom zateznom kamatom. Također, tuženi je obavezan i da apelantu za taj period uplati razlike doprinosa za PIO. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim je ukazao na član 40. stav 1. tačka d) GKU prema kojem se zaposlenicima koji rade u hirurškim salama osnovna plaća uvećava za 4%. Imajući to u vidu, kao i izmijenjeni nalaz vještaka finansijske struke, na koji tuženi nije imao primjedbi, sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu te u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantova žalba neosnovana u odnosu na potraživanja razlike plaće i doprinosa za PIO po koeficijentu složenosti od 3,20. U vezi s tim je ukazao na sadržaj čl. 29. i 33. GKU u smislu da se grupe složenosti poslova određuju ne samo prema zanimanju već i prema poslovima koje zaposlenici obavljaju, a da je prema Pravilniku za poslove koje apelant obavlja predviđena viša ili visoka stručna sprema. Kantonalni sud je istakao da je apelant u utuženom periodu imao zaključen ugovor o radu s koeficijentom od 2,75 i radio je na poslovima višeg radiološkog tehničara. Stoga apelant, nezavisno od okolnosti da je u međuvremenu stekao zvanje diplomiranog inženjera radiologije VII stepena, nema pravo na isplatu potraživanja prema koeficijentu 3,20. Naime, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je za poslove na koje je raspoređen predviđena isključivo visoka školska sprema. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je u utuženom periodu obavljao poslove iz VIII/2 grupe složenosti poslova s koeficijentom 3,20. Imajući u vidu izvedene dokaze, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je sud, u dijelu koji se odnosi na isplatu umanjene plaće i doprinosa, nepravilno utvrdio činjenice i da je nepravilno primijenio materijalno pravo. Pri tome je sud istakao da je prvostepena odluka obrazložena prema standardima iz ZPP-a i Evropske konvencije. Sud je također naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je tuženi prema njemu postupao diskriminirajuće jer apelant nije predlagao dokaze na te okolnosti.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonilo arbitrarnost i proizvoljnost u tumačenju i primjeni „mjerodavnog prava“. Dalje navodi da prvostepeni sud nije donio na zakonu zasnovanu presudu, niti je za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge. Međutim, ističe da je i Kantonalni sud, bez ikakvog obrazloženja, donio presudu kojom je odbio njegovu žalbu u odnosu na isplatu razlike plaće. Nadalje, apelant smatra da je osporenom odlukom na njegovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer je Kantonalni sud, kao sud posljednje instance, u gotovo identičnom slučaju (Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392034 15 Rsž od 28. oktobra 2020. godine u pravnoj stvari M. S. protiv istog tuženog) zauzeo drugačiji stav. U vezi s tim, apelant je ukazao na „nedosljednost sudske prakse Kantonalnog suda“. Smatra da ima pravo na obrazložene razloge i zaključak zbog kojih je drugostepeni sud odbio njegovu žalbu. To, kako navodi, ukazuje na arbitrarnost i proizvoljnost u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. Apelant također smatra da mu je nezakonitim presudama „nižestepenih sudova“ koje se odnose na isplatu razlike plaće povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje mu „nesporno pripada“.

b) Odgovori na apelaciju

11. Općinski sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

12. Kantonalni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te također navodi da u cijelosti ostaje pri datom obrazloženju.

13. Tuženi smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacije odbije. U vezi s tim je ponovno ukazao na sadržaj obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda, te ukazao da okolnost da je apelant tokom trajanja ugovora o radu s tuženim završio visoku stručnu spremu nije osnov da se apelantu automatski dodijeli viši koeficijent. Tuženi je naveo i da upoređivanje zaključaka osporene drugostepene presude s drugom presudom „nije osnov a niti dovoljan pravni instrument na kojem bi apelant zasnivao argumentaciju o navodno povrijeđenom načelu pravne sigurnosti“. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 61/07) koji je primijenjen u konkretnom slučaju u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora platiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji je razvrstano zvanje i poslovi zaposlenika.

Član 33.

Pojedinačni poslovi, odnosno zanimanja razvrstavaju se u grupe složenosti sa koeficijentima složenosti kako slijedi:

Zanimanje VII/2 grupe - koeficijent složenosti 2,60 Zanimanje, odnosno poslovi za koje je potrebna viša školska sprema zdravstvenog usmjerenja. Zanimanja VIII/2 grupe - koeficijent složenosti 3,20 Zanimanja odnosno poslovi za koja je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera - visoka zdravstvena škola.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant ukazuje da mu je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

19. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe GKU i Pravilnika prilikom obračuna plaće odnosno određivanja koeficijenta za obračun u skladu sa stručnom spremom koju posjeduje, te da osporena presuda ne sadrži razloge zbog kojih je njegova žalba odbijena. Također, apelant se pozvao na navodnu nedosljednost sudske prakse Kantonalnog suda, odnosno pravnu nesigurnost.

20. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

21. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud).

22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naročito, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 29. i čl. 33. GKU, a u vezi s Pravilnikom tuženog, jasno ukazao zašto je apelantova žalba neosnovana u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća, odnosno zašto apelantovi navodi o završenoj VSS nakon zaključivanja ugovora o radu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari (vidi tačku 9. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke razmotrio sva ključna pitanja i o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dao dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su utvrđenja tog suda u pogledu činjenica ili primjene prava proizvoljna ili očigledno nerazumna, niti da je obrazloženje presude Kantonalnog suda suprotno standardu prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi s apelantovim navodima o povredi načela pravne sigurnost, Ustavni sud podsjeća da je pitanje različitog odlučenja Kantonalnog suda u presudi donesenoj po tužbi drugog tužioca protiv istog tuženog već razmatrao u Odluci broj AP-374/21. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da činjenica da je Kantonalni sud u jednom predmetu o istim činjeničnim i pravnim okolnostima odlučio drugačije sama po sebi ne predstavlja kršenje načela pravne sigurnosti kao dijela prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-374/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 27. i 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Primjenjujući ovaj stav i u ovom predmetu, te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na kršenje načela pravne sigurnosti.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

25. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se utvrđenja sudova o primjeni GKU i Pravilnika tuženog u postupku obračuna plaće apelantu ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ i kada obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standard prava na obrazloženu presudu kao dijela prava na pravično suđenje. Osim toga, neosnovani su i apelantovi navodi da je Kantonalni sud na apelantovu štetu povrijedio načelo pravne sigurnosti jer ništa ne ukazuje da u praksi tog suda o istom pitanju postoje „duboke i dugoročne razlike“.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1997/21 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio