Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3346/21 (M. V.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3346/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3346/21, rješavajući apelaciju Mire Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Vuković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 476762 16 Gž od 21. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vahdet Ibranović advokat iz Ilidže, podnijela je 23. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 476762 16 Gž od 21. aprila 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 476762 14 P od 21. septembra 2016. godine utvrđeno je da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Utvrđeno je da apelantici pripadaju sva prava iz Zakona o stambenim odnosima i Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o otkupu stanova), što je „Energoinvest“ d.d. Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpiti. Presudom je takođe utvrđeno da apelantici pripada pravo otkupa spornog stana i određena je otkupna cijena. Zemljišnoknjižnom uredu je naloženo da, nakon pravosnažnosti presude i uz dokaz o uplati kupoprodajne cijene, upiše apelantičino pravo vlasništva na tom stanu. U obrazloženju presude sud je utvrdio da je apelantica 4. decembra 1984. godine postavljena za staratelja M. Z. Z. (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) i njenoj kćerki N. Z, te da je od te godine živjela u spornom stanu. Takođe je utvrdio da je apelantica 19. oktobra 1987. godine sa nosiocem stanarskog prava zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju. Međutim, presudom Općinskog suda od 10. juna 2005. godine, donesenom po tužbi druge kćerke nosioca stanarskog prava V. Z., utvrđeno je da je taj ugovor ništav ali je odbijen tužbeni zahtjev V. Z. kojim je tražila da sud naloži apelantici da joj sporni stan vrati u posjed. Sud je takođe utvrdio da je tuženi, 13. januara 2003. godine, nakon smrti nosioca stanarskog prava, dao apelantici saglasnost da nastavi koristiti sporni stan. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je apelantica bila bespravni korisnik spornog stana od 1987. do 6. decembra 2000. godine, te da je stoga stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Posljedično tome, sud je zaključio da apelantica ima pravo da otkupi stan i da su ispunjeni uslovi za zaključenje kupoprodajnog ugovora, u smislu odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 476762 16 Gž od 21. aprila 2021. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zanemario da je nosilac stanarskog prava u spornom stanu živjela sa kćerkama N. Z. i V. Z. koja je smještena u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica. Sud je naglasio da je po tužbi V. Z. poništen ugovor o doživotnom izdržavanju koji je apelantica zaključila sa nosiocem stanarskog prava, zato što je apelantica bila njen staratelj, pa nije mogla zaključiti taj ugovor bez odobrenja organa starateljstva, shodno odredbi člana
191. Porodičnog zakona. Dalje je ukazao da je kćerka V. Z. bila član domaćinstva nosioca stanarskog prava koja je umrla 25. decembra 1992. godine, te da joj pravo na korištenje spornog stana nije prestalo uslijed činjenice da je zbrinuta u posebnoj ustanovi. U vezi sa tim, sud je istakao da je odredbama člana 47. Zakona o stambenim odnosima propisano da se otkaz ugovora o korištenju stana ne može dati ako se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju (tačka 2.) ili u domu starih, iznemoglih, penzionera i sl. (tačka 3.). Sud je takođe naveo da je apelantica, u postupku vraćanja stana u posjed, prikrila podatak da je nosilac stanarskog prava imala kćerku V. Z. Osim toga, sud je obrazložio da nije istekao rok iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer se taj rok jedino mogao računati od dana smrti nosioca stanarskog prava, tj. 25. decembra 1992. godine do 6. decembra 2000. godine, do kada se moglo sticati stanarsko pravo, „pa ni u tom slučaju ne bi ispunila uslov iz člana 30.“ Zakona o stambenim odnosima. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelantica navodi da je Kantonalni sud zaključio da ona nije bila bespravni korisnik osam godina ali da nije dao obrazloženje o tome u kom statusu je ona koristila sporni stan od 1987. godine do smrti nosioca stanarskog prava 1992. godine. Smatra da u tom periodu jeste bila bespravni korisnik i da su stoga ispunjeni uslovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica dalje navodi da je Kantonalni sud zanemario da je presudom Općinskog suda od 10. juna 2005. godine odbijen tužbeni zahtjev kojim je V. Z. tražila da se apelantica iseli iz spornog stana, uz obrazloženje da je ona lice koje „štiti“ odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Stoga smatra da se u tom dijelu radi o presuđenoj stvari, koju Kantonalni sud nije mogao promijeniti. Apelantica navodi da je Kantonalni sud zanemario i činjenicu da joj je tuženi 13. januara 2003. godine dao saglasnost da nastavi koristiti sporni stan. Konačno, apelantica navodi da ne osporava pravo V. Z. da koristi sporni stan, ali da je nejasno da li je ona uopšte živa i da li je sposobna živjeti van „specijalne ustanove“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima da apelantica stekne svojstvo nosioca stanarskog prava. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio da nakon smrti nosioca stanarskog prava, nije prestalo pravo njene kćerke V. Z. da koristi sporni stan kao član porodičnog domaćinstva, iako je zbrinuta u posebnoj ustanovi. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da utvrđenja u osporenoj odluci nisu ni proizvoljna, niti „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi sa tim nije smatrao proizvoljnim zaključak redovnih sudova, koji je istovjetan zaključku iz osporene odluke – da se rok iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima može računati tek nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3154/19 od 16. marta 2021. godine, tačka 37, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Apelantica se pozvala i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica i dalje uživa posjed na spornom stanu, odnosno može ga slobodno koristiti, bez obzira na to što nije utvrđena nosiocem stanarskog prava. Stoga, osporenom odlukom nije došlo do miješanja u njeno pravo na dom (vidi, op. cit. AP-3154/19, tačka 48, sa daljnjim referencama).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman