Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2595/21 (I. N.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2595/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2595/21, rješavajući apelacije Ivanke Nosić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije Ivanke Nosić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 464375 16 Gž od 28. svibnja 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ivanki Nosić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Ivanke Nosić podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 464375 16 Gž od 28. svibnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivanka Nosić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 22. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 464375 16 Gž od 28. svibnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 464375 14 P od 22. veljače 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2595/21.

2. Apelantica je, posredstvom istog odvjetnika, 19. ožujka 2022. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 464375 21 Rev od 11. siječnja 2022. godine, te protiv prethodno navedenih odluka. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1650/22. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnijela ista apelantica, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2595/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 14. lipnja 2022. godine zatraženo je od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženog „VB Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju (u predmetu broj AP-2595/21).

5. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. rujna 2022. godine dostavljeni apelantičinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 464375 14 P od 22. veljače 2016. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev od 13. listopada 2014. godine kojim je tražila da se naloži tuženom da joj isplati naknadu štete u novčanom iznosu preciznije navedenom u izreci presude.

8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su apelantica (primalac lizinga) i tuženi (davalac lizinga) 5. studenog 2012. godine zaključili ugovor o financijskom lizingu (u daljnjem tekstu: ugovor), čiji je premet bilo putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: vozilo). Dalje je naveo da je apelantica, u ime tuženog, s osiguravajućim društvom „Euroherc“ d.d. (u daljnjem tekstu: osiguravajuće društvo) zaključila policu potpunog kasko-osiguranja za vozilo. Nakon toga, dogodila se prometna nezgoda u kojoj je vozilom upravljala apelantica. Tuženi je zbog tog štetnog događaja raskinuo ugovor te je apelantica njemu kao vlasniku predala vozilo u posjed.

9. Osiguravajuće društvo je nakon izvršene procjene utvrdilo da je na vozilu nastupila totalna šteta. Potom je s punomoćnikom tuženog i apelantice zaključilo sporazum o izvansudskoj nagodbi, na temelju kojeg je tuženom na ime totalne štete isplatilo novčani iznos od 11.765,00 KM. Tuženi je popravio vozilo, a nakon toga je vještak strojarske struke utvrdio srednju tržišnu vrijednost vozila u iznosu od 12.322,24 KM. Nakon što je apelantica odbila ponudu da kupi popravljeno vozilo, tuženi je to vozilo prodao trećoj osobi za iznos od 13.500,00 KM. U svezi s navedenim, Općinski sud je smatrao da je tuženi na taj način podmirio svoje ukupno potraživanje koje je imao prema apelantici po osnovi ugovora, te računa koje joj je ispostavio nakon štetnog događaja (za troškove prijevoza, lagerovanja i popravke vozila, troškove sudskog vještaka, sve preciznije navedeno u presudi). Tuženi je apelantici na ime razlike vratio novčani iznos od 954,75 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obrazložio da je tuženi postupao u skladu s Općim uvjetima za zaključivanje ugovora o lizingu (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti), te pravima i obvezama iz ugovora koji su apelantici kao ugovornoj strani bili poznati. Osim toga, obrazložio je da je tuženi vlasnik putničkog motornog vozila, da je rukovodeći se poslovnim razlozima odlučio što će uraditi s vozilom, tj. da ga je popravio i ponovno prodao po tržišnoj cijeni, a sve u skladu s Općim uvjetima. Općinski sud je ukazao da apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije u skladu s odredbama čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku dokazala utemeljenost svog potraživanja. Naime, ukazao je da apelantica nije dokazala da joj je pričinjena materijalna šteta u iznosu od 6.500,00 KM, koja proizlazi iz razlike vrijednosti putničkog motornog vozila u trenutku nastanka štete (20.000,00 KM) i prodajne cijene putničkog motornog vozila. U svezi s navedenim, Općinski sud je zaključio da apelantici nije pričinjena materijalna šteta.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 464375 16 Gž od 28. svibnja 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je, dalje, citirao odredbe Općih uvjeta, te je ukazao da je tuženi bio vlasnik vozila, da je to ostao i nakon nastupanja osiguranog slučaja i isplate osigurane sume. Također je naveo da je apelantica do nastupanja osiguranog slučaja bila samo korisnik i nesamostalni držalac vozila te da je na apelantici bio rizik od nastanka štete. Kantonalni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nije došlo do umanjenja apelantičine imovine zbog toga što je osiguravajuće društvo tuženom isplatilo osiguranu sumu, naročito jer je za tu isplatu, u skladu s odredbom članka 210. Zakona o obligacijskim odnosima, postojala pravna osnova u ugovoru o kasko-osiguranju. Također je zaključio da je apelantica plaćanjem lizing naknada ispunila svoju obvezu iz ugovora te da se ni to ne može smatrati umanjenjem njezine imovine.

11. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedozvoljena apelantičina revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili relevantne propise. Navodi da se u konkretnom slučaju radi o izmakloj dobiti koja nije ostvarena zbog toga što se tuženi nije ponašao kao dobar privrednik. U svezi s tim, navodi da je tuženi propustio da od osiguravajućeg društva naplati puni iznos štete, odnosno da od treće osobe, nakon prodaje, naplati stvarnu vrijednost putničkog motornog vozila. Apelantica smatra da bi na taj način i ona, na ime udjela dobivenog nakon prodaje putničkog motornog vozila, dobila znatno veći iznos od onog koji joj je tuženi vratio. Osim toga, smatra da je postupak dugo trajao, te traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da nisu povrijedili apelantičina prava na koja se u apelaciji poziva, odnosno da je apelacija neutemeljena. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odluku donio u skladu s Planom rješavanja starih predmeta.

14. Tuženi je također naveo da je apelacija neutemeljena.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Šteta

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost i meritum

17. U konkretnom slučaju apelantica je u roku koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda osporila i rješenje Vrhovnog suda (predmet broj AP-1650/22). Budući da je tim rješenjem apelantičina revizija odbačena kao nedozvoljena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih po zakonu. Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija u predmetu broj AP-2595/21 podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

U odnosu na osporene odluke

21. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba.).

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, dali detaljne i jasne razloge zbog čega nije utemeljeno apelantičino potraživanje ime naknade štete. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je osiguravajuće društvo s punomoćnikom tuženog i apelantice zaključilo sporazum o izvansudskoj nagodbi, a apelantica navodi da je tuženi propustio od osiguravajućeg društva naplatiti puni iznos štete. Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelantica, u biti, osporava utvrđeno činjenično stanje i traži da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već navedeno, nije zadaća Ustavnog suda. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, stavak 18.).

25. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe 13. listopada 2014. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda 28. svibnja 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi šest godina i sedam mjeseci.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelantica svojim postupcima nije utjecala na duljinu trajanja postupka.

27. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao godinu i četiri mjeseca, dok je Kantonalnom sudu bilo potrebno razdoblje od pet godina i tri mjeseca da odluči o žalbi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da je odluku donio u skladu s Planom rješavanja starih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da se ti razlozi ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća i da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–

66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 400,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

30. Apelantica također smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao šest godina i sedam mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina i tri mjeseca, a taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljive razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

32. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni apelantičini navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

33. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.