Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2041/21 (I. K.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2041/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2041/21, rješavajući apelaciju Ive Karačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ive Karačića.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 113626 20 Rev od 25. februara 2021. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu Ivi Karačiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Karačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 113626 20 Rev od 25. februara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivo Karačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Glavović“ d.o.o. Mostar iz Mostara, podnio je 10. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 113626 20 Rev od 25. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 113626 15 Gž od 12. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 113626 12 P od 29. januara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je primljene odgovore Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda 16. decembra 2022. godine dostavio apelantu na izjašnjenje.

4. Apelant nije dostavio izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 29. juna 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati određeni novčani iznos na ime stručnog vještačenja i pregleda objekata. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 113626 12 P od 29. januara 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 113626 15 Gž od 12. maja 2020. godine, a protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 113626 20 Rev od 25. februara 2021. godine odbijena revizija, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu za tehnički pregled stambeno-poslovnog objekta isplati iznos od 317,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog odbijen je kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant odlukom i rješenjima gradonačelnika tuženog imenovan na listu stručnih lica, a slijedom toga i za člana komisija za tehnički prijem objekata preciziranih u presudama. Za sve objekte na kojima je trebalo izvršiti tehnički prijem investitori su uplatili propisanu naknadu. Iz te naknade apelantu je za prijem objekata isplaćen iznos od 3.000,00 KM, dok je za ostale objekte odlučeno da se naknada ne može isplatiti. Naime, kako je to tuženi obrazložio, Odlukom o načinu obrazovanja i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano je, između ostalog, da, ukoliko naknadu za tehnički prijem uplaćuje investitor, iznos godišnjih primanja članova komisija ne može preći visinu 12 neto plaća isplaćenih u FBiH.

7. Apelant je zbog toga podnio tužbu i tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 39.927,06 KM. Kao osnov za svoj zahtjev apelant je istakao da je Odluka zasnovana na odredbama Statuta Grada Mostara koje su proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda broj U-9/09 (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) i Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-31/06 (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisudfbih.ba), kao i da gradonačelnik nije imao ovlaštenje za njeno donošenje. Apelant je isticao i da je naknada trebala biti isplaćena tako što bi se ukupan iznos koji su investitori uplatili podijelio predsjedniku i članovima komisija. U vezi s tim, redovni sudovi su u osporenim odlukama obrazložili da je Odluka donesena na osnovu odredbi člana 43. Statuta Grada Mostara, o čijoj ustavnosti niti jedan od ustavnih sudova nije odlučivao, već su ocjenjivali ustavnost dijelova odredbi čl. 7, 15, 17. i 38 (Ustavni sud) i člana 44 (Ustavni sud FBiH) Statuta Grada Mostara. Nadalje je obrazloženo da se naknada mogla odrediti samo na osnovu Odluke jer je to jedini propis tuženog koji se bavi pitanjem isplate takve vrste naknada. Zbog toga je zaključeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), Zakona o građenju Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o građenju) i Pravilnika o tehničkom pregledu građevine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, sudovi su ukazali da tim propisima nije propisan iznos i način utvrđivanja naknada za rad komisija, već da je to pitanje razrađeno Odlukom. Također, sudovi su obrazložili da je Odlukom (član 5. stav (3) koji je izmjenama postao stav (4), te čl. 8. i 9) jasno propisano da se od ukupnog iznosa koji investitori uplate članovima komisije isplaćuje 30%. Ta naknada može biti isplaćena samo do iznosa isplaćene prosječne mjesečne plaće po zaposlenom u FBiH pomnožene sa 12. Zbog toga su sudovi, uzevši u obzir provedeno vještačenje, apelantu dosudili iznos naveden u presudama kao razliku u odnosu na već isplaćeni iznos.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da su sudovi „površno odgovorili“ na njegove tvrdnje. Smatra da su redovni sudovi prvo trebali ispitati da li je Odluka koju je donio gradonačelnik tuženog „usaglašena s ustavom“ ili je u suprotnosti sa zakonima, posebno sa članom

177. ZUP-a. Apelant smatra da gradonačelnik u članu 43. Statuta Grada Mostara nije imao ovlaštenje za donošenje sporne odluke. Ističe i da je postupak neopravdano dugo trajao i traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja ovog postupka.b)Odgovori na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo da u postupku nisu prekršena prava na koja se apelant poziva u apelaciji i da apelaciju treba odbiti.

10. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja apelantovih prava te zbog toga što apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, koji su na ta pitanja dali jasne odgovore.

11. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava, da ostaje pri obrazloženju presude, kao i da redovni sudovi nisu dali površnu analizu njegovih tvrdnji.

V. Relevantni propisi

12. Odluka o načinu obrazovanja i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela („Službeni glasnik Grada Mostara“ br. 5/07 14/07, 4/10 i 6/10)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 4. (3) Za sudjelovanje u radu Komisije kome je određen rok do 60 dana za izvršenje poslova i zadataka, njenim članovima pripada naknada do iznosa mjesečne isplaćene neto plate po uposlenom u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Član 8. st. 1. i 2.

U slučaju kada naknadu za rad članova Komisija snosi stranka po Odluci o upravnim taksama i tarifama (tehnički prijem građevine), od ukupno uplaćenog iznosa Komisiji se isplaćuje maksimalno do 30% kao naknada za rad i podmirenje zakonom propisanih poreza i doprinosa. Ovisno o složenosti građevine ili zahvata u prostoru, odnosno složenosti samog tehničkog pregleda, može se direktno ugovoriti iznos naknade sa predsjednikom Komisije, s tim da ugovoreni iznos ne može preći 3.000,00 KM po jednom članu komisije. Preostali iznos se smatra prihodom Grada Mostara.

Član 9. stav 1. (1) Ukupna godišnja naknada člana Komisije, na osnovu rada u jednoj ili više komisija, u toku kalendarske godine ne može biti veća od najvišeg iznosa naknade iz člana 5. stav 3. pomnoženog sa 12.

13. U Statutu Grada Mostara („Službeni glasnik Grada Mostara“ broj 4/04) relevantne odredbe glase:

Član 43. st. 2. i 4. tač. b) i c)

2. Gradonačelnik organizira Gradsku upravu na najekonomičniji i najefikasniji mogući način i dijeli je na pojedinačne odjele. U ovu svrhu, gradonačelnik će izraditi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i opće upute o obavljanju službe, koje odobrava Gradsko vijeće. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji predviđa se najviše šest (6) odjela.

4. Gradonačelnik naročito:

b) rješava pitanja koja su mu ovim Statutom stavljena u nadležnost;

c) primjenjuje zakone i propise, koje Grad sprovodi po instrukcijama Kantona ili

Federacije Bosne i Hercegovine;

VI. Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene presude

18. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Odluke i Statuta tuženog, te zašto nije bilo moguće primijeniti odredbe ZUP-a, Zakona o građenju i Pravilnika. Ustavni sud naročito ukazuje da, kako su to naveli i redovni sudovi, iz spornih odredbi Statuta i Odluke tuženog jasno proizlazi da je gradonačelnik tuženog ovlašten da donosi upute (propise) o obavljanju službe i da provodi zakone FBiH i kantona. Osim toga, redovni sudovi su istakli i to da se ustavni sudovi u odlukama na koje se apelant pozivao nisu bavili ocjenom saglasnosti odredbe člana 43. Statuta tuženog s ustavima BiH i FBiH (vidi tačku 5. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi koje je isticao i tokom parničnog postupka ne mogu dovesti u pitanje činjenična ili pravna utvrđenja sudova, koja nisu ni proizvoljna niti „očigledno nerazumna“, jer su sudovi takva utvrđenja zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti je očigledno da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

21. Apelant navodi i da je postupak u njegovom predmetu predugo trajao i traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

22. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

23. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe 29. juna 2012. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda 25. februara 2021. godine, dakle period od osam godina i osam mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se nije radilo o složenom postupku, zatim da je postupak bio značajan za apelanta i da apelant svojim postupcima nije utjecao na njegovu dužinu.

24. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju redovnim sudovima na tri instance trebalo skoro devet godina da bi odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu koji nije zahtijevao utvrđivanje složenih činjenica. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je postupak najduže trajao pred Kantonalnim sudom, i to pet godina i četiri mjeseca. Osim toga, nijedan od sudova nije ponudio bio kakvo obrazloženje za tako dugo trajanje postupka. Imajući u vidu svoju praksu o tom pitanju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu dužina postupka prekomjerna i da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“.

25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

26. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 600,00 KM.

27. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na imovinu

28. Apelant smatra da mu je u postupku prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na aspekt suđenja u razumnom roku kada je postupak koji nije bio složen na tri sudske instance trajao osam godina i osam mjeseci, što se ne može u konkretnim okolnostima smatrati „razumnim“ trajanjem postupka.

30. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno odlučili o činjeničnim ili pravnim pitanjima i kada ništa ne ukazuje da je apelantu prekršena bilo koja procesna garancija iz navedenog prava.

31. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2041/21 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio