Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3973/22 (S.B.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3973/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3973/22, rješavajući apelaciju koju je podnio S. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 159172 22 Rev od 2. lipnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 21. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 159172 22 Rev od 2. lipnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 159172 17 Gž od 11. siječnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru 58 0 P 159172 15 P od 25. rujna 2017. godine.
2. U postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda obvezan je apelant da tužitelju (Javna ustanova „Dr Safet Mujić“ Mostar) vrati neutemeljeno isplaćen novčani iznos, koji je naveden u izreci prvostupanjske presude, na ime potraživanja iz radnog odnosa, troškova postupka i pripadajućih kamata.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužiteljev pravni prednik (Javna ustanova RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar), po pravomoćnoj presudi Kantonalnog suda od 9. svibnja 2013. godine, u postupku ovrhe, isplatio apelantu određeni novčani iznos na ime potraživanja iz radnog odnosa. Također, utvrđeno je da je presudom Vrhovnog suda od 11. studenog 2014. godine preinačena navedena presuda Kantonalnog suda i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je na taj način otpao pravni osnov za isplatu koja je u ovršnom postupku izvršena na teret tužitelja. S obzirom na to, ukazao je da je za apelanta nastala obveza da vrati novčani iznos na temelju stjecanja bez osnove u smislu članka 210. stavak (4) Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo da apelant neutemeljeno ističe da je tužba preuranjena i da je zbog toga tužbu trebalo odbaciti. Naime, ukazao je na odredbe članka 54. stavak (3) Zakona o ovršnom postupku, kojima je propisano da ovršenik, u istom ovršnom postupku, može podnijeti prijedlog za protuovrhu, u roku od 30 dana od dana kad je saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja ovršnog postupka. Prema ovoj odredbi ovršenik ne može pokrenuti tužbom parnični postupak prije isteka navedenog roka od jedne godine, Pri tome, istaknuo je da je tužba podnesena 5. siječnja 2015. godine, a potraživanje je u cijelosti naplaćeno 27. rujna 2013. godine. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj svoje potraživanje u sudskom postupku ostvario poslije isteka objektivnog roka od godine dana, a ne prije kada bi tužba bila preuranjena. Također, naveo je da je neutemeljen apelantov prigovor u pogledu nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Naime, ukazao je da iz rješenja o registraciji Općinskog suda od 13. travnja 2015. godine proizlazi da je tužitelj jedan od pravnih sljednika Javne ustanove RMC „Dr Safet Mujić“ Mostar i da je preuzeo sudske predmete iz radnih odnosa za vraćanje iznosa ispaćenih radnicima, uključujući i apelanta. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran, dok je apelant pasivno legitimirana osoba za postavljeni tužbeni zahtjev. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilna i odluka o troškovima postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom (članak 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2439/22 od 23. ožujka 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman