Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2058/21 (J. P.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Državni službenik
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2058/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2058/21, rješavajući apelaciju Jakova Perkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. rujna 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Jakova Perkovića.
Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 041463 18 Gž od 26. lipnja 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jakov Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 11. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 041463 19 Rev od 2. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 041463 18 Gž od 26. lipnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 041463 17 P od 10. siječnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3493/19 od 17. prosinca 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. ožujka 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od tužiteljā Darinka Mihaljevića, Marijana Grgića i Slavka Buljana (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 6. srpnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 11. srpnja do 25. kolovoza 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužitelji u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. Odgovori učesnika u postupku su 15. prosinca 2022. godine dostavljeni apelantu radi izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 041463 17 P od 10. siječnja 2018. godine obavezan je apelant da tužiteljima na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od po 2.000,00 KM, te da im naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknade štetu.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je apelant na sjednici Općinskog vijeća Livno, koja je javno prenošena putem JP „Radio Livno“, kao općinski vijećnik iznio i pronio neistine – lažne činjenice o tužiteljima. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant, između ostalog, izgovorio riječi: „I zato tražimo da nam se dostavi informacija ko je provalio od Hrvata koji rade u PU Livno u Zborno područje Tomislavgrad i svu ratnu dokumentaciju predali Barašinu koji je istu odvezao u Banja Luku. Na to pitanje mogu dati odgovor Darinko Mihaljević i Marijan Grgić. I tražimo informaciju. Ukoliko ne, HLL [Hrvatska lista Livno] će sigurno pred institucijama BiH, Federalnom upravom policije, SIP-om i drugim organima tražiti odgovornost svih onih koji su provalili, ponavljam provalili i nezakonito tu dokumentaciju poslali u Banja Luku i […] pozivam javno Darinka Mihaljevića i [D. M.] da kažu što je s mojom prijavom protiv mene za remećenje javnog reda i mira na sjednici OV-a. Izvolite imate šansu. Zašto ste to zataškali? Zataškali ste zato što sam ih razotkrio da su upravo ti ljudi provalili u Zborno područje i dali dokumentaciju tadašnjem županijskom tužitelju Barašinu koji je odvezao u Banja Luku.“ Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant kao osumnjičeni prilikom ispitivanja pred PU Livno izjavio „da se po gradu priča da je [D. M.] zajedno s Marijanom Grgićem, Slavkom Buljanom i A. K. sudjelovao u provali u Zborno područje u Tomislavgradu iz kojeg je uzeta dokumentacija HVO-a i predana tadašnjem glavnom tužitelju Miloradu Barašinu, koji je istu odvezao u Banju Luku“. Općinski sud je naveo da se sporne izjave koje je iznio apelant odnose na aluziju da su tužitelji provalili i nezakonito „predali“ ratnu arhivu HVO-a u Banju Luku. Općinski sud je utvrdio da su tužitelji Darinko Mihaljević, ministar Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10 Livno, Marijan Grgić, inspektor u PU Kantona 10 Livno, a Slavko Buljan, ovlaštena osoba u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Sarajevo, Odjeljenje Mostar. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom članka 6. Zakona o zaštiti od klevete zaključio da sporno izražavanje nije dokazano kao istinito niti je apelant pokušao provjeriti sporne informacije, te je na taj način oklevetao tužitelje. Kako je kleveta iznesena javno, a apelant je izgovorio citirane riječi i imenovao tužitelje, Općinski sud je ocijenio da su tužitelji legitimirani za podnošenje tužbe, a da je apelant odgovoran za klevetu u smislu članka 6. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete. Općinski sud je naveo da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelje kao službene osobe, a osobito na njihov ugled, zbog čega je utjecao i na povjerenje javnosti u njih.
7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 P 041463 18 Gž od 26. lipnja 2019. godine kojom je žalbe odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da su žalbe neutemeljene te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, kao i zaključke tog suda o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant nedvojbeno jasno označio tužitelje kao osobe koje su provalile u Zborno područje u Tomislavgradu, pa su zbog toga njegovi žalbeni navodi neutemeljeni.
8. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 68 0 P 041463 19 Rev od 2. ožujka 2021. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu u smislu članka 247. stavak 4. u svezi sa člankom 237. ZPP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih presuda nisu dali ocjenu izvedenih dokaza niti su naveli činjenice koje su utvrđene tim dokazima, zbog čega su „počinili neotklonjivu povredu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku“. Smatra da prvostupanjska presuda nije potpuno i pravilno obrazložena. Navodi da su predsjednica vijeća Ozrenka Vidačak i predsjednik Kantonalnog suda Nedim Begić kao članovi vijeća morali biti izuzeti iz odlučivanja jer ih je apelant „na pres-konferenciji optužio za donošenje više nezakonitih odluka“.
10. Apelant navodi da nije označio tužene kao osobe koje su provalile u Zborno područje, nego je u skladu sa člankom 8. stavak 3. alineja 17. Zakona o načelima lokalne samouprave Federacije Bosne i Hercegovine i Poslovnika o radu Općinskog vijeća Livno tražio informacije tko je provalio u Zborno područje u Tomislavgradu. Navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud u potpunosti zanemarili činjenicu da je apelant općinski vijećnik, da je iznosio legitimna stajališta iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave, te da ima pravo i obvezu tražiti informacije o svim pitanjima iz nadležnosti lokalne samouprave. Tražena informacija je bila iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave, čime je ispunjen zakonski uvjet koji predstavlja osnovu za oslobađanje od odgovornosti za klevetu. Pored toga, ističe da je izražavanje bilo istinito, jasno, razumno, u dobroj vjeri i bez namjere da se tužiteljima u javnoj komunikaciji u svezi s temom sigurnosti građana nanese bilo kakva šteta. Apelant navodi da tužbeni zahtjev tužitelja nije utemeljen jer njihovi navodi koje smatraju klevetom predstavlja njegovo, odnosno izneseno mišljenje stranke Hrvatske liste za Livno.b)Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena.
12. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni. Ističe da je u osporenoj odluci detaljno iznio razloge kojima se rukovodio kada je žalbe parničnih stranaka odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
13. Općinski sud je naveo da je osporenu odluku donio na zakonit način na temelju pravilno provedenih dokaza i pozitivnih zakonskih propisa. V.Relevantni propisi
14. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 59/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost za klevetu
Članak 6. stavak 1. (1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
Izuzeci od odgovornosti
Članak 7. stavak 1. točka b) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; VI.Dopustivost i meritum
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 P 041463 19 Rev od 2. ožujka 2021. godine te Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 041463 18 Gž od 26. lipnja 2019. godine. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 2. ožujka 2021. godine, koje je apelant primio 16. travnja 2021. godine, odbačena apelantova revizija kao nedopuštena. S obzirom na to, Ustavni sud utvrđuje da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda od 26. lipnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih zakonom. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.(e) i (h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 10. i 14. Europske konvencije.
17. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužitelja i bit apelacijskih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacijske navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantiranog člankom II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 10. Europske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
19. Članak 10. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
20. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. travnja 2021. godine, predstavka broj 10783/14, točka 58. s daljnjim referencama i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. siječnja 2022. godine, točka 39.). Osim toga, Europski sud je zauzeo jasan stajav da je malo prostora za ograničavanje slobode političkog izražavanja. Naime, Europski sud naglašava da je promoviranje slobodne političke debate veoma važna karakteristika demokratskog društva. Stoga daje najveću važnost slobodi izražavanja u kontekstu političke debate i smatra da su potrebni veoma snažni razlozi da bi se opravdala ograničenja političkog govora. Dozvoliti širinu u ograničavanju političkog govora u pojedinačnim predmetima, kako sud ističe, nesumnjivo bi štetilo poštovanju slobode izražavanja općenito (vidi Europski sud, Brasilier protiv Francuske, presuda od 11. srpnja 2006. godine, predstavka broj 71343/01, točka 41. s daljnjim referencama). Ta sloboda ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
21. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, u praksi Europskog suda se primjenjuje tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Europski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. lipnja 2017. godine, točka 67.).
22. Ustavni sud nema dvojbe da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na slobodu izražavanja s obzirom na to da je apelant osporenim presudama obvezan na naknadu štete zbog izražavanja koje je iznio o tužiteljima. Ustavni sud također nema dvojbu u svezi s tim da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se temeljilo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacijskim odnosima te da je imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja.
23. Ustavni sud dalje mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želio ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo na slobodu izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.
24. Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li Kantonalni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti (vidi, između ostalih, op. cit., presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko, točka 77.). Relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni su u praksi Europskog suda (vidi, između ostalih, Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 21. rujna 2021. godine, predstavka broj 47274/19, točka 57. s referencama na drugu relevantnu praksu). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i što je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, jesu li u odluci dani „relevantni i dovoljni razlozi“ i, gdje je to primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba imati u vidu da neki od navedenih kriterija mogu imati veću ili manju relevantnost s obzirom na posebne okolnosti određenog slučaja. Također, ti kriteriji nisu iscrpni, već se u obzir mogu uzeti i drugi relevantni kriteriji, ovisno o situaciji.
25. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u brojnim predmetima smatrao da će nedostatak „relevantnog i dovoljnog“ obrazloženja domaćih sudova ili propust da se uzmu u obzir primjenjivi standardi u procjeni spornog miješanja dovesti do povrede članka 10. Europske konvencije (vidi Europski sud, Uj protiv Mađarske, presuda od 19. srpnja 2011. godine, predstavka broj 23954/10, toč. 19–26., te predmet Mariya Alekhina i drugi protiv Rusije, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 38004/12, točka 264.).
26. Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje odnosilo na tužitelje koji su u vrijeme iznošenja spornog izražavanja bili državni službenici, te je stoga prihvatljiva granica kritike na njihov račun nešto veća, posebno jer su se izjave ticale njihovog službenog djelovanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1715/20 od 3. studenog 2021. godine, točka 34., dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu bavili time jesu li tužitelji javne ličnosti i predstavlja li sporno izražavanje temu od općeg interesa. Posebno se ukazuje da redovni sudovi nisu dali obrazloženje o tome je li sporno izražavanje bilo od javnog interesa i od značaja za informiranje javnosti, te u kojem kontekstu je dana takva izjava. Ustavni sud naročito zapaža da sudovi nisu posebnu pažnju poklonili ni tome da je sporno izražavanje izneseno tijekom debate u Općinskom vijeću u kojem je apelant vijećnik. Dakle, sudovi nisu vodili računa o tome da se radilo o političkoj debati kod koje, kako je već rečeno, nema previše prostora za ograničavanje slobode izražavanja.
27. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantu stavljeno na teret i ono što je rekao u policijskoj postaji, ali da redovni sudovi to nisu doveli u svezu sa spornim izražavanjem koje je apelant iznio na sjednici Općinskog vijeća. Osim toga, izražavanje u policijskoj postaji nije izneseno u sredstvima javnog informiranja, odnosno nije bilo dostupno široj javnosti, niti se uzelo u obzir da je apelant spornu izjavu dao kao osumnjičeni u postupku pred policijskim organima. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stajalište Europskog suda u kojem je utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja u slučaju koji se odnosi na aplikantovu osudu za klevetu nakon izjava koje je dao u svoju obranu u postupku koji je protiv njega vođen za ratne zločine (vidi Europski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. lipnja 2020. godine, predstavka broj 68317/13). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao navode koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje i da nije smatrao proizvoljnim to što su redovni sudovi odbili „apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog klevete tuženog koja je dana pred sudom u svezi sa svjedočenjem tuženog“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1568/15 od 11. listopada 2017. godine, točka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da sudovi za svoje odluke nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima koja je trebalo razmotriti u konkretnom slučaju, te da stoga miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije ispunilo zahtjev „neophodnosti u demokratskom društvu“. Na temelju toga, Ustavni sud smatra da je takvim odlukama prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.
Ostali navodi
29. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe za posebnom analizom apelantovih navoda u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije zbog toga što redovni sudovi nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima koja su trebali razmotriti u konkretnom slučaju prije nego što su utvrdili da je apelant odgovoran za klevetu.
31. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman