Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1228/21 (B.K.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1228/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1228/21, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 021888 18 Gž od 28. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 021888 19 Rev od 28. decembra 2020. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 021888 18 Gž od 28. juna 2018. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2566/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 28. decembra 2020. godine apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Uvodne napomene
3. Otac parničnih stranaka I. T. (u daljnjem tekstu: prednik stranaka) preminuo je 2002. godine. U ostavinskom postupku na naslijeđe su pozvana njegova djeca, tj. apelantkinja, K. T. (u daljnjem tekstu: tužitelj), te Lj. F. i B. T. (u daljnjem tekstu: tuženi). Ostavinski postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 29. oktobra 2012. godine i tužitelj je upućen na parnicu radi utvrđenja „da su nekretnine koje čine stambenu zgradu, pomoćne zgrade, voćnjak, dvorište i okućnicu unaprijeđene iza ostaviteljeva života, da je kuća bila devastirana, te da je sin [tužitelj] ulagao u parcelu oko kuće za što ima i svjedoke i dokaze koji potvrđuju navode“ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Tužitelj je tužbeni zahtjev opredijelio na utvrđenje da sporne nekretnine ne ulaze u zaostavštinu prednika stranaka.
Osporene odluke
4. Općinski sud je presudom broj 49 0 P 021888 12 P od 26. januara 2018. godine utvrdio da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina sa dijelom 1/1 i da one ne ulaze u zaostavštinu prednika stranaka. Slijedom toga, apelantkinja i tuženi su obavezani trpjeti da se na spornim nekretninama upiše pravo vlasništva u korist tužitelja sa dijelom 1/1. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da se tuženi nisu protivili činjeničnim navodima iz tužbe niti tužbenom zahtjevu, dok je apelantkinja u cijelosti osporila tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj, za vrijeme dok je prednik stranaka bio živ, izveo građevinske radove radi adaptacije i dogradnje na staroj porodičnoj kući. Također je utvrđeno da je tužitelj, nakon smrti prednika stranaka, izvršio znatnija ulaganja u staru porodičnu kuću. U vezi s tim, vještak geodetske struke je utvrdio da su dvije pomoćne zgrade porušene, ali nisu isknjižene iz službene evidencije te da se na licu mjesta nalazi stambeni objekat – kuća, koja ima prizemlje, sprat i potkrovlje. Zatim vještak građevinske struke je, na osnovu fotodokumentacije, zaključio da je na staroj porodičnoj kući postojala „naglašena oštećenost“, naročito krovne konstrukcije zbog nedostatka krovnog pokrivača, što ukazuje na nemogućnost i neuslovnost korištenja ove kuće. Pri tome, vještak građevinske struke je zaključio da je rekonstrukcijom stara porodična kuća prestala da postoji, a nastao je novi objekat kao funkcionalna cjelina. Također je utvrdio da vrijednost stare porodične kuće u odnosu na novoizgrađeni objekat iznosi 5,64%.
5. Općinski sud je, također, ukazao da apelantkinja nije sporila da je tužitelj preduzeo navedene građevinske radove, ali da je smatrala da tužitelj ne može steći pravo vlasništva jer za to nije imao saglasnost ostalih nasljednika, tj. nje i tuženih. Općinski sud je naveo da nije sporno da je tužitelj vršio ulaganja i da je na staroj porodičnoj kući sagradio novi objekat, koji u svakom smislu predstavlja novu stvar. Općinski sud je citirao sadržaj odredaba čl. 162. i 175. Zakona o nasljeđivanju, te čl. 43. stav 1. i
51. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Zatim je navedeno da je tužitelj bio svjestan da su na naslijeđe osim njega pozvani apelantkinja i tuženi. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju treba primjena člana 61. ZSP te da je potrebno utvrditi da li su se apelantkinja i tuženi protivili preduzetim građevinskim radovima. U vezi s tim je istakao da su apelantkinja i tuženi znali da tužitelj vrši znatna ulaganja u staru porodičnu kuću, ali da se tome nisu izričito protivili. Pri tome je ukazao da tuženi nisu ni osporavali tužbeni zahtjev za razliku od apelantkinje, koja je ukazivala da tužitelj nije tražio njenu saglasnost za građevinske radove na naslijeđenoj imovini. Općinski sud je naveo da nije od značaja apelantkinjin prigovor da tužitelj nije bio savjestan jer od nadležnog općinskog organa nije pribavio dozvolu za gradnju. Naime, pojašnjeno je da tužitelj nije ni tvrdio da je zemljište njegovo vlasništvo već je pravo vlasništva temeljio na činjenici da je vlastitim sredstvima sagradio novi objekat, a da se apelantkinja i tuženi tome nisu protivili.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 021888 18 Gž od 28. juna 2018. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio i svoju odluku obrazložio na na način propisan Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da stoga nisu osnovani navodi o povredi zakonskih odredaba koje regulišu ta pitanja. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer se na osnovu člana 61. ZSP, dogradnjom, nadziđivanjem, preuređenjem i ulaganjem, ne može steći vlasništvo. Kantonalni sud je dalje naveo da su građevinski radovi trajali od 1998. do 2012. godine, a da za to vrijeme apelantkinja i tuženi nisu tražili njihovu obustavu. Neosnovanim su ocijenjeni apelantkinjini navod da je tužitelj sa radovima započeo 2011. godine i da je ona za njih saznala 2015. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj upućen na parnicu rješenjem iz 2012. godine, a da je apelantkinja učestvovala u ostavinskom postupku i da joj je moralo biti poznato da su građevinski radovi izvođeni, te u kom obimu. Sud je istakao da su apelantkinja i tuženi, kao suvlasnici zemljišta, bili nesavjesni jer su znali za građenje i nisu se bez odgode tome usprotivili. Također je navedeno da je tužitelj savjestan graditelj koji je radove poduzimao za vrijeme života prednika stranaka, a kasnije uz prećutnu saglasnost apelantkinje i tuženih. Stoga se na konkretni pravni odnos imaju primijeniti odredbe člana 59. stav 4. ZSP, prema kojima tužitelju pripada novosagrađeni objekat sa zemljištem koje je potrebno za njegovu redovnu upotrebu. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja i tuženi kao prijašnji suvlasnici zemljišta imaju pravo zahtijevati naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda. U odnosu na navode o bespravno sagrađenom objektu i primjeni člana 32. ZSP (poslovi vanrednog upravljanja), ukazano je da oni nisu bitni za presuđenje jer se radi o poslovima upravnih, a ne sudbenih organa.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 49 0 P 021888 19 Rev od 28. decembra 2020. godine odbačena je apelantkinjina revizija, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP.
8. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je drugostepena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 8. i 191. stav 4. ZPP, da je izostala ocjena dokaza, pri čemu nema jasnih, obrazloženih i logičnih razloga o odlučnim činjenicama. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 59. stav 4. i 61. ZSP. Dalje navodi da nije cijenjena savjesnost tužitelja, te da se ne radi o radovima na tuđem zemljištu. Apelantkinja problematizira nalaz vještaka građevinske struke, za koji smatra da je proizvoljno prihvaćen. Također navodi da tužiteljeva ulaganja, u smislu člana 32. ZSP, spadaju u poslove vanrednog upravljanja za koje je morao pribaviti saglasnost svih suvlasnika. Apelantkinja navodi da tužitelj nije pribavio odobrenje za građenje, te da je faktičko vanknjižno stanje na licu mjesta drugačije jer ne postoje pomoćni objekti, a da je stambeni objekat veće površine, što ne odgovara stanju u zemljišnim knjigama. Relevantni propisi
9. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 59. stav 4.
Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantkinjinih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali razloge za svoje odlučenje kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene odredaba ZSP i ZPP. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, zaključio da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 59. stav 4. ZSP, pri čemu je u obrazloženju drugostepene presude dao jasne razloge zbog čega apelantkinjini prigovori, koje ponavlja i u apelaciji, ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža, niti apelantkinja navodi da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić