Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2253/21 (M. J.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Disciplinski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2253/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-2253/21, rješavajući apelaciju Mehdina Jakubovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehdina Jakubovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033354 20 Gž od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehdin Jakubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 25. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 033354 21 Rev od 18. maja 2021. godine i Presuda Suda BiH br. S1 3 P 033354 20 Gž od 18. februara 2021. godine i S1 3 P 033354 19 P od 13. oktobra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1555/21 od 23. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Suda BiH od 18. februara 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH od Vrhovnog suda od 18. maja 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Suda BiH od 18. februara 2021. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 033354 19 P od 13. oktobra 2020. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane BiH (u daljnjem tekstu: tužena), da mu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, isplati novčani iznos preciziran u presudi. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 033354 20 Gž od 18. februara 2021. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant profesionalno vojno lice, te da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak pokrenut na osnovu anonimne prijave. Utvrđeno je da je prijava dostavljena inspektorima Operativne komande Oružanih snaga BiH zbog nepravilnosti i nepoštivanja propisa i procedure koje se tiču propisa o nošenju vojne uniforme, vojničkom izgledu i ličnoj higijeni – odnosno zbog nošenja brade. Nakon što je Komisija za disciplinski postupak utvrdila da ne postoje činjenice koje bi ukazivale na povredu normi, nadležni komandant je obustavio postupak protiv apelanta. Sud BiH je naveo da je apelant u toku postupka tvrdio da je, zbog vođenja disciplinskog postupka po anonimnoj prijavi, pretrpio štetu u vidu psihičkih posljedica. Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 55. Zakona o odbrani BiH, kojom nije eksplicitno zabranjeno podnošenje anonimnih prijava. Sud BiH je pojasnio da navedena zakonska odredba ne definiše, na eksplicitan način, pitanje prijavljivanja i da je za potpuno razumijevanje neophodno analizirati sadržaj Uputstva za rad Generalnog inspektorata Ministarstva odbrane i inspektora u Oružanim snagama BiH (u daljnjem tekstu: Uputstvo).

5. Sud BiH je naveo da je tužena prilikom poduzimanja pravnih radnji u pogledu anonimne prijave ispoštovala sve zakonske i podzakonske pravne akte. Osim toga, Sud BiH je naveo da iz propisanih procedura u Uputstvu, koje nije u koliziji sa zakonskim odredbama, proizlazi da tužena, u fazi preliminarne istrage, nije u obavezi razmotriti sve ranije predmete koji su u vezi sa osobom nad kojom se istraga provodi. Sud BiH je pojasnio da se u konkretnom slučaju radilo o preliminarnoj istrazi koja ne proizvodi posljedice po osobu koja je predmet istrage. Sud BiH je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da postupanje tužene nije bilo protivpravno i da tužena nije odgovorna za štetu koju je, eventualno, trpio apelant. Smatra da je pravilna ocjena prvostepenog suda da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, s obzirom da nema uzročno-posljedične veze između radnje tužene i nastanka nematerijalne štete za koju apelant tvrdi da ju je pretrpio. U konkretnom slučaju, disciplinski postupak koji je vođen protiv apelanta je obustavljen. Postupak je, kako je sud zaključio, vođen u skladu sa zakonskim ovlaštenjima organa tužene, a da bi se dosudila pravična novčana naknada nematerijalne štete, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, potrebno je da je šteta prouzrokovana protupravnim, odnosno nezakonitim ili nepravilnim radom organa tužene.

6. Sud BiH je, u revizionom vijeću, Rješenjem broj S1 3 P 033354 21 Rev od 18. maja 2021. godine, na osnovu člana 204. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, apelantovu reviziju odbacio.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona) i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari). Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da je 2016. godine protiv njega vođen disciplinski postupak zbog povrede propisa o nošenju vojne uniforme i vojničkom izgledu, i to zbog nošenja brade. Navodi da je taj postupak obustavljen jer je utvrđeno da apelant bradu nosi iz zdravstvenih razloga – zbog hroničnog oboljenja kože. Nakon toga, 2019. godine je pokrenut novi disciplinski postupak protiv njega, zbog povrede istih propisa i taj postupak je obustavljen. Navodi da drugostepeno vijeće Suda BiH nije cijenilo sve navode žalbe, niti ih je posebno obrazlagalo. Smatra da anonimna prijava, kojom je pokrenut disciplinski postupak protiv njega nije dopuštena, te da drugostepeno vijeće Suda BiH te njegove navode nije cijenilo savjesno. Apelant potražuje i naknadu troškova za sastav apelacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantov tužbeni zahtjevi odbijen jer nema uzročno-posljedične veze između radnje tužene i nastanka nematerijalne štete za koju apelant tvrdi da ju je pretrpio. Pored toga, redovni sudovi su zaključili da relevantnim odredbama Zakona o odbrani nije eksplicitno zabranjeno podnošenje anonimnih prijava, te da je tužena prilikom poduzimanja pravnih radnji u postupku poštovala sve zakonske i podzakonske pravne akte. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je protiv njega već vođen disciplinski postupak, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH bavio i tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da tužena, u fazi preliminarne istrage, nije u obavezi razmotriti sve ranije predmete koji su u vezi sa osobom nad kojom se istraga provodi. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Apelant je istaknuo i da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana 7. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ove tvrdnje apelant međutim ničim nije potkrijepio, pa proizlazi da se one zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neosnovani. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovni.

13. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadom troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda.

14. Ustavni sud je prilikom izrade nacrta ove odluke uzeo u obzir svoje stavove iz Odluke broj U-

9/21 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-9/21 od 2. decembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je odluci broj U-9/21 mjere zabrane nošenja brade za pripadnike OS BiH proglasio neustavnim, jer nisu bile dovoljno opravdane i nije dokazana njihova nužnost. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, nego je tražio naknadu štete zbog povrede časti i ugleda zbog pokrenutog disciplinskog postupka – što je znatno uži pravni okvir. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene odluke nisu primjenjive na konkretan slučaj, jer osporena presuda nije razmatrala pitanje povrede vjerskih prava, nego odgovornost tužene za štetu zbog pokretanja disciplinskog postupka.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2253/21 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio