Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4094/22 (S. S.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4094/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4094/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Stevanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Stevanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 098138 22 Gž 2 od 20. srpnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Blagiša Lukić odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 31. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 098138 22 Gž 2 od 20. srpnja 2022. godine. Apelant je 10. studenog 2023. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 098138 23 Rev od 12. listopada 2023. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda.
2. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 12. listopada 2023. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnom slučaju.
3. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 22. studenog 2021. godine obvezan je tuženi (Mikrokreditna fondacija „Lok“ Sarajevo) da apelantu, na ime neosnovanog bogaćenja, isplati novčani iznos koji je naveden u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda od 20. srpnja 2022. godine usvojena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda je preinačena, pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
5. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tuženi kao davatelj kredita, sa (T. V. N.) kao korisnicom kredita, zaključio ugovor o namjenskom kreditu, te joj isplatio ugovoreni novčani iznos. Zatim, utvrđeno je da je apelant u korist tuženog potpisao suglasnost, kojom je ovlastio svog poslodavca da zapljenom dijela njegove plaće tuženom, kao vjerovniku, isplaćuje dug po navedenom kreditu. Također, naveo je da je po tužbi tuženog protiv korisnice kredita i apelanta donesena presuda Općinskog suda u Sarajevu od 29. listopada 2014. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da apelant nije zaključio ugovor o jamstvu sa tuženim za navedeni kredit, te da nema apelantove odgovornosti u smislu čl. 997. i 998. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da apelant nije dužnik, niti jamac po navedenom kreditu, prvostupanjski sud je zaključio da je apelant bez pravnog osnova isplaćivao dug korisnice kredita. Sud je zaključio da se tuženi na taj način neosnovano obogatio u smislu članka 210. ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na odredbe članka 211. ZOO kojim je propisano da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Naime, ukazao da činjenica da je apelant dobrovoljno ispunjavao dug drugog lica i da je to činio bez zasnivanja ugovornog odnosa sa tuženim, ne znači da se tuženi kao vjerovnik prijemom novčanog iznosa neosnovano obogatio. Navedeno ne predstavlja niti da je između apelanta i tuženog stvoren obvezni odnos u smislu članka 210. ZOO. Okružni sud je ukazao da je apelant potpisivanjem administrativne zabrane dobrovoljno pristao na plaćanje duga drugog lica po ugovoru o kreditu. Imajući u vidu da apelant u postupku nije dokazao da je zadržao pravo na vraćanje isplaćenog, niti da je iznos platio da bi izbjegao prinudu, Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen u smislu članka 211. ZOO.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da se tuženi neosnovano obogatio na njegovu štetu, te da je Okružni sud u konkretnoj pravnoj stvari trebao primijeniti odredbe članka 210. ZOO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasne razloge za svoje odlučenje, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman