Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2176/21 (RTV „BN“ doo Bijeljina)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Autorsko pravo
  • Autorsko djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2176/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2176/21, rješavajući apelacije RTV „BN“ doo Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela RTV „BN“ doo Bijeljina protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 032953 20 Pž od 10. juna 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RTV „BN“ doo Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 032953 20 Rev od 25. maja 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2707/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 032953 20 Pž od 10. juna 2020. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 032953 20 Rev od 25. maja 2021. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Navedenim presudama Višeg privrednog suda i presudom Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 032953 18 Ps od 18. decembra 2019. godine obavezana je apelantica da „AIS“ Asocijaciji izvođača i svirača (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos preciziran u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. U postupku je utvrđeno da je tužitelj kolektivna organizacija, kojoj je Institut za intelektualnu svojinu izdao dozvolu za kolektivno ostvarivanje prava izvođača muzičkih djela. Tužitelj je zaključio Kolektivni ugovor 10. novembra 2015. godine sa ugovornim stranama: Udruženjem privatnih elektronskih medija u BiH, Asocijacijom elektronskih medija u BiH i Udruženjem lokalnih stanica RS. Predmet tog ugovora su tarifa, odnosno način i visina izračunavanja naknade, koju pojedini korisnici treba da plate tužitelju za korištenje muzičkih djela putem emitovanja sa snimaka i repertoara. Tužitelj je više puta pozivao apelanticu da, kao korisnica autorskih djela, zaključi pojedinačni ugovor o neisključivom prijenosu prava za korištenje muzičkih autorskih djela. Apelantica nije odgovarala na te pozive sve do 2017. godine kada je sa tužiteljem 1. decembra 2017. godine zaključila ugovor. Tužitelj joj je nakon toga ispostavio fakturu za plaćanje naknade za period od 2015. godine do zaključenja ugovora. Apelantica je vratila fakturu tužitelju uz napomenu da je ugovor stupio na snagu tek 1. decembra 2017. godine i da nije obavezna da plati naknadu za period prije tog datuma pa je tužitelj podnio tužbu protiv nje.

4. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da je neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja. Ovo stoga jer je tužba podnesena 27. aprila 2018. godine, a faktura izdata 28. januara 2018. godine, pa nije protekao rok od jedne godine, niti duži zastarni rok. Redovni sudovi su obrazložili da je odredbom člana 23. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon) jasno propisan način i visina izračunavanja naknada koje pojedini korisnik mora platiti kolektivnoj organizaciji za upotrebu autorskog djela iz njegovog repertoara i da je naknada propisana tarifom. Također, navedeno je da je članom 12. Kolektivnog ugovora propisan procent naknade u odnosu na osnovicu (neto prihod) koju korisnik plaća za korištenje autorskih djela iz repertoara tužitelja. Navedeno je i da je odredbom člana 25. Zakona propisano da kolektivna organizacija objavljuje poziv za potpisivanje kolektivnog ugovora u „Službenom glasniku BiH“, koji se, nakon potpisivanja, također objavljuje u istom službenom glasniku. Propisano je da takav ugovor počinje važiti za sve pojedine korisnike autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije, 15-tog dana od dana objave nezavisno od toga da li su pojedini korisnici učestvovali u pregovorima oko potpisivanja ugovora ili ne. Prema toj odredbi, korisnici su obavezni zaključiti pojedinačne ugovore sa kolektivnom organizacijom nakon stupanja na snagu kolektivnog ugovora, a ta obaveza je propisana i članom 26. stav 1. istog zakona kao i obaveza plaćanja naknade.

5. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Smatra da nije obavezna platiti naknadu za period prije zaključivanja ugovora sa tužiteljem, te da redovni sudovi proizvoljno tumače zakonske odredbe. Apelantica navodi i da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice jer tužitelj ničim nije dokazao da je ona zaista i koristila sadržaje iz njegovog repertoara. Ističe i da je redovno izvršavala i izvršava svoje obaveze nakon zaključenja ugovora sa tužiteljem.

6. U Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ br. 63/10) relevantne odredbe glase:

Član 23. st. (1) i (2) (Tarifa) (1) Visina i način izračunavanja naknada koje pojedini korisnik mora da plati kolektivnoj organizaciji za korišćenje autorskog djela iz njenog repertoara određuje se tarifom. Visina naknade mora biti primjerena vrsti i načinu korišćenja autorskog djela. (2) Tarifa se određuje kolektivnim ugovorom između kolektivne organizacije i reprezentativnog udruženja korisnika ili, ako to nije moguće, ugovorom sa pojedinačnim korisnikom, odnosno odlukom Savjeta za autorsko pravo. Do drugačije pravosnažne odluke Savjeta za autorsko pravo smatra se da su tarife određene pomenutim ugovorima primjerene. Član 25. st. (1), (2), (3) i (4) (Postupak zaključenja kolektivnog ugovora) (1) Poziv na pregovore za zaključenje kolektivnog ugovora kolektivna organizacija objavljuje u „Službenom glasniku BiH“. Rok za početak pregovora ne može biti kraći od 30 dana od dana objavljivanja ni duži od 180 dana od dana objavljivanja poziva. (2) Kolektivna organizacija objavljuje zaključeni kolektivni ugovor u „Službenom glasniku BiH“. Kolektivni ugovor počinje da važi za sve istovrsne korisnike autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije petnaestog dana od dana njegovog objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, nezavisno od toga da li su ti korisnici učestvovali u pregovorima ili ne. (3) Korisnici autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije dužni su da zaključe ugovore sa kolektivnom organizacijom u skladu sa važećim kolektivnim ugovorom. (4) Pri odlučivanju o zahtjevima kolektivne organizacije za naplatu naknada, sudovi su vezani važećim kolektivnim ugovorom.

Član 26. (Obaveza sklapanja ugovora o korišćenju djela) (1) Korisnik autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije može bilo kada da traži zaključenje ugovora o neisključivom prenosu prava za korišćenje tih djela, prema važećem kolektivnom ugovoru, odnosno važećoj privremenoj tarifi, ako ona u tom trenutku postoji. (2) Ako ugovor o neisključivom prenosu prava za korišćenje zaštićenih djela nije zaključen, smatra se da je odgovarajuće pravo preneseno ako korisnik plati na račun kolektivne organizacije ili na poseban račun kod suda ili notara iznos koji bi naplatila kolektivna organizacija prema važećoj tarifi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13 ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da je utvrđeno da apelantica nije, shodno odredbama čl. 23. i 25. Zakona zaključila sa tužiteljem pojedinačni ugovor o korištenju autorskih djela muzičkog sadržaja, iako emitiranje njenog programa podrazumijeva korištenje takvih autorskih djela. Također, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi obrazložili i zašto je neosnovano apelanticino pozivanje na obavezu tužitelja da dokaže da je i u kojoj mjeri koristila muzičke sadržaje (vidi tač. 4. i 6. ove odluke), kao i da su sudovi vezani za odredbe kolektivnog ugovora prilikom odlučivanja o zahtjevu za naplatu naknade, koja je propisana tim ugovorom i pojedinačnim ugovorima. Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža i da apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža, da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena odnosno očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić