Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/21 (K.Š.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Cesija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1407/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. ožujka 2025. godine, u predmetu broj AP 1407/21, rješavajući apelaciju K.Š., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.Š. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenici broj 43 0 P 177113 21 Gž od 10. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. K.Š. iz Viteza (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Din Tešić, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 177113 21 Gž od 10. veljače 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 177113 19 P od 4. prosinca 2020. godine, obvezan je apelant da tužitelju „EosMatrix“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati novčani iznos na ime duga i na ime zakonske zatezne kamate kako je precizirano u izreci presude. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je između MKF „Prizma“ Sarajevo kao davatelja kredita i apelanta kao primatelja kredita, zaključen Ugovor o investicijskom kreditu od 28. svibnja 2013. godine, na temelju kojega je apelantu isplaćen određeni novčani iznos. Zatim je utvrđeno da se apelant obvezao da će vratiti kredit u roku od 18 mjeseci bez „grace“ perioda, te se obvezao da će redovno otplaćivati kredit poštujući dinamiku otplatnog plana. Općinski sud je zatim naveo da iz otplatnog plana proizlazi da je datum dospijeća cjelokupnog iznosa kredita 17. studeni 2014. godine, te da apelant u navedenom roku nije vratio kredit. Nakon toga, davatelj kredita je, na temelju ugovora o cesiji, tužitelju ustupio svoje potraživanje prema apelantu.

3. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da provedeni dokazi potvrđuju da je tužitelj dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da apelant nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o investicijskom kreditu. Odlučujući o apelantovom prigovoru zastarjelosti potraživanja, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje članak 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisan opći rok zastarjelosti od pet godina. Prema tome, Općinski sud je, cijeneći da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 18. listopada 2019. godine, a da je potraživanje dospjelo 17. studenog 2014. godine, zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 177113 21 Gž od 10. veljače 2021. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda. U odnosu na žalbene navode o zastarjelosti potraživanja, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o otplati kredita u jednoj rati u cjelokupnom iznosu. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je u članku 372. stavak 1. ZOO propisana zastarjelost za potraživanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena. Sukladno tome, Kantonalni sud je naveo da se u ovom slučaju ne može se raditi o povremenom potraživanju, čak i kada bi se prihvatila tvrdnja da se radi o jednom anuitetu. Naime, kako je dalje obrazloženo, navedena odredba ima u vidu anuitete, a osim toga u konkretnom slučaju je ugovoreno da anuitet dospijeva u roku od 18 mjeseci.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud, prilikom razmatranja njegovog prigovora zastarjelosti potraživanja, trebao primijeniti odredbe članka 372. i 373. ZOO kojima je propisana zastarjelost povremenih potraživanja. U tom pogledu, apelant smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti zaključci Ustavnog suda iz predmeta broj AP-452/17 (vidjeti, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-452/17 od 10. travnja 2019. godine, dostupna n www.ustavnisud.ba) u kojem se, prema njegovom mišljenju radilo o identičnoj pravnoj situaciji. Također, apelant je naveo da je u identičnoj pravnoj situaciji Okružni sud u Banja Luci, presudom broj 71 0 P 308444 20 Gž od 18. veljače 2021. godine, zaključio da je potraživanje zastarjelo na temelju članka 372. ZOO. Naposljetku, apelant smatra da je doveden u zabludu prilikom potpisivanja ugovora.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom potvrđivanja prvostupanjske presude, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge. Naime, polazeći od nesporne činjenice da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju koje dospijeva godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što upućuje da su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o prigovoru zastarjelosti potraživanja, trebali primijeniti odredbe čl. 372. i 373. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da je sud svoje zaključke zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Iz navedenih razloga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti zaključci Ustavnog suda iz predmeta broj AP-

452/17 u kojem je bilo nesporno da su anuiteti dospijevali mjesečno (op.cit., točka 42.). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog načina primjene članka 371. ZOO (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-588/21 od 7. travnja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kada je riječ o apelantovim navodima kojima ukazuje na odluku Okružnog suda u Banja Luci, te tvrdnjama da su redovni sudovi u identičnim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Naposljetku, Ustavni sud na temelju stanja u spisu nije mogao utvrditi da je apelant u postupku pred redovitim sudovima ukazivao da je doveden u zabludu prilikom potpisivanja ugovora, zbog čega ti navodi ne mogu biti razmatrani u apelacijskom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/21 (K.Š.) | Sudska praksa | Aktio