Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/21 (Mješovita zadruga „Staza“ Goražde)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2235/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2235/21, rješavajući apelaciju Mješovite zadruge „Staza“ Goražde, osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mješovite zadruge „Staza“ Goražde podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 Ps 034266 18 Rev od 23. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mješovita zadruga „Staza“ Goražde (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Ps 034266 18 Rev od 23. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Ps 034266 18 Pž od 1. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Ps 034266 17 Ps od 20. marta 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi-protivtužilac (Udruženje lovačko društvo „Biserna“ Goražde, u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantkinji preda u posjed poslovni prostor pobliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te da joj, na ime korištenja sporne nekretnine, isplati određeni novčani iznos preciziran u izreci presude. Usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da je tuženi dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se to pravo upiše u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je postupku utvrđeno da su stranke zaključile dva ugovora o zamjeni (suštinski istog sadržaja), kojima su ugovorile da apelantkinja predaje tuženom spornu nekretninu, a da tuženi predaje apelantkinji drugi poslovni prostor. Prvi ugovor, za koji „nije sa sigurnošću utvrđeno da je ovjeren u sudu“, zaključen je 1989. godine. Na osnovu tog ugovora tuženi je 1991. godine stupio u posjed sporne nekretnine. Drugi ugovor, za koji je nesporno da je „ovjeren u sudu“, zaključen je 1998. godine. Općinski sud se u vezi s tim pozvao, između ostalog, na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, odredbe čl. 32., 35. i 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i na odredbe čl. 58., 324. 326. Zakona o stvarnim pravima. Takođe je Općinski sud ukazao na odredbe čl. 26. i 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Dalje, Općinski sud je, u odnosu na savjesnost posjeda, istakao da apelantkinja nije dokazala da je tuženi bio nesavjesni posjednik, ukazujući pri tome da apelantkinja nije ometala tuženog u korištenju sporne nekretnine. Osim toga, Općinski sud je istakao da je utvrdio da je tuženi savjesni posjednik od 1991. godine i na osnovu saglasnih iskaza svjedoka, uključujući apelantkinjinog zakonskog zastupnika. U odnosu na zakonitost posjeda, Općinski sud je naveo da je tuženi zakonit posjed nesporno stekao zaključivanjem ugovora 1998. godine, budući da je taj ugovor ovjeren u nadležnom sudu. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je tuženi, kao savjestan i zakonit posjednik u smislu navedenih zakonskih odredaba, 2008. godine stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću. Pri tome, Općinski sud je istakao da je apelantkinja „obavijestila tuženog da je ugovor raskinut“ 2015. godine, a da je tužbu podnijela 2017. godine. Općinski sud je takođe ukazao da apelantkinjini navodi o tome da je tuženi priznao da nije posjedovao bilo kakvu dokumentaciju o vlasništvu na poslovnom prostoru koji je trebao dati u zamjenu za spornu nekretninu, nemaju uticaj na sticanje prava vlasništva tuženog na spornoj nekretnini dosjelošću.
5. Konačno, Općinski sud je naveo da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan s obzirom na to da je utvrdio da je tuženi stekao pravo vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini. Pri tome je sud istakao da bi navedeno pitanje morao riješiti kao prethodno pitanje čak i da tuženi nije postavio takav protivtužbeni zahtjev, nego da je samo isticao prigovor da apelantkinja nije vlasnik sporne nekretnine i da je tuženi dosjelošću stekao vlasništvo na spornoj nekretnini.
6. Presudom Kantonalnog suda apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da, iako se apelantkinjin tužbeni zahtjev zasnivao na ugovoru o zamjeni iz 1998. godine, ona je žalbom isticala da je navedeni ugovor ništav jer je „predmet obaveze bio nemoguć“. Sud je istakao da je apelantkinja ove navode zasnovala na tvrdnji da tuženi nije posjedovao nikakvu dokumentaciju o vlasništvu na poslovnom prostoru koji je trebao dati u zamjenu za spornu nekretninu. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da takav pristup nije primjenjiv u konkretnom slučaju jer, shodno odredbama člana 47. ZOO, prilikom utvrđivanja da li je ispunjenje obaveze nemoguće, na valjanost pravnog posla utiče samo apsolutna (objektivna) nemogućnost ispunjenja. U konkretnom slučaju je, međutim, prvostepeni sud utvrdio savjesnost i zakonitost posjeda tuženog na spornoj nekretnini, a Kantonalni sud je podržao takva utvrđenja. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da nisu prihvatljive apelantkinjine tvrdnje da je predmet obaveze u konkretnom slučaju nemoguć „samo zbog činjenice da tuženi do raskida ugovora, niti do podnošenja tužbe nije pribavio dokumentaciju za uknjižbu“.
7. Presudom Vrhovnog suda odbačena je kao nedopuštena apelantkinjina revizija izjavljena protiv odluke kojom je utvrđeno da je tuženi stekao pravo vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini. Odbijena je kao neosnovana apelantkinjina revizija izjavljena protiv odluke kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je osnovanost apelantkinjinog tužbenog zahtjeva „onemogućena stečenim pravom tuženog na spornoj nekretnini“. Također je zaključio da su nižestepeni sudovi, u odnosu na to pravo tuženog, dali jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
8. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tuženi nije posjedovao nikakvu dokumentaciju o vlasništvu na poslovnom prostoru koji je trebao dati u zamjenu za spornu nekretninu, pa da je zbog toga predmet obaveze ugovora o zamjeni bio nemoguć. Dalje navodi da je tuženi bio nesavjestan posjednik, pa da nije mogao steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću.
Relevantni propisi
9. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, br. 6/98 i 29/03 (Prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravim pravima), koji u relevantnom dijelu glasi:
6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. […]
10. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58.
Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. […]
3. Svojstva posjeda
Član 324.
Zakonit posjed
Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja (pravo na posjed).
Član 326.
Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. (2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja. […]
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23.).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dovoljno obrazložili da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan, s obzirom na to da je tuženi dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić