Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4246/22 (M.T.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4246/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4246/22, rješavajući apelaciju koju je podnio M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. T. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 263183 21 Rev od 5. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mileta Bošković advokat iz Banjaluke, podnio je 8. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 263183 21 Rev od 5. jula 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (H. T.) da apelantu preda u suposjed nekretninu (kuća), koja je pobliže označena u izreci prvostepene presude. Također, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelant i tuženi braća, da su suvlasnici sporne nekretnine i to tuženi sa dijelom 2/3, a apelant sa dijelom 1/3. Također, utvrđeno je da su do rata nekretninu koristili i apelant i tuženi i da je svako imao svoj ključ. Zatim, utvrđeno je da se apelant preselio u Njemačku, gdje i danas živi, a da se tuženi preselilo u Sarajevo, te da tuženi redovno obilazi spornu nekretninu i održava je. Također, utvrđeno je i da je tuženi nadogradio jedan dio koji izdaje u zakup, a da je apelant poslije rata samo nekoliko puta obišao spornu nekretninu. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da suvlasnik ima pravo da svoja prava štiti, shodno odredbi čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da bi suvlasnik uspio sa takvim zahtjevom mora prije svega dokazati da je vlasnik ili suvlasnik te stvari čiju predaju traži u suposjed i da se ta stvar nalazi u posjedu tuženog. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom postupku među strankama nije bilo sporno da je apelant suvlasnik nekretnine, sa dijelom 1/3, zbog čega je apelant ispunio prvi potrebni uslov, propisan odredbom člana 127. ZSP. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao da se sporna nekretnina nalazi u isključivom posjedu tuženog, te da tuženi apelanta sprječava da je koristi. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da činjenica da je tuženi nadograđeni dio dao u zakup, ne znači da apelant nije u mogućnosti da ostatak nekretnine koristi saglasno i srazmjerno svom suvlasničkom dijelu. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tuženom, u skladu sa njegovim suvlasničkim dijelom, nije bila potrebna apelantova saglasnost za davanje u zakup dijela sporne nekretnine. Nadalje, u odnosu na apelantovo osporavanje odluke o troškovima postupka, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno troškovi tuženog obračunati, shodno odredbi člana 2. tar. br. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Obračun je izvršen prema vrijednosti predmeta spora koju je odredio apelant. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da jedino u slučajevima kada nije određena vrijednost predmeta spora, troškovi postupka bi mogli se obračunavati shodno tar. br. 3. Tarife.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je dokazao da se sporna nekretnina nalazi u tuženikovom posjedu, budući da je redovno obilazi i da je sprat kuće izdao u zakup. Također, apelant osporava i odluku o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, te odluke o troškovima postupka, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman