Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2638/21 (S. V.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2638/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2638/21, rješavajući apelaciju Snežane Vasković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Snežane Vasković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 031308 18 U od 25. maja 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Snežani Vasković u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2 .090,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Snežane Vasković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 031308 18 U od 25. maja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Snežana Vasković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kanade, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat sa Ilidže, podnijela je 21. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 031308 18 U od 25. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 24. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani dostavili su odgovore 26. augusta i 16. septembra 2022. godine, pa su navedeni odgovori 29. decembra 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku na izjašnjenje, koji je izjašnjenje dostavio 13. januara 2023. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanticin otac je 4. oktobra 1999. godine podnio zahtjev za povrat stana u posjed u Ulici Ložinička broj 7 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan).

6. Uprava je 9. juna 2003. godine donijela zaključak kojim je obustavljen postupak po navedenom zahtjevu, dok je rješenjem Ministarstva od 5. novembra 2003. godine poništen navedeni zaključak i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. Uprava je u ponovnim postupcima donijela tri rješenja (6. decembra 2004. godine, 30. marta 2011. godine i 28. aprila 2015. godine) kojim je jednom odbacila odnosno dva puta odbila zahtjev za vraćanje stana u posjed.

8. Ministarstvo je, rješavajući o žalbama, donijelo četiri rješenja (17. marta 2005. godine, 10. maja 2011. godine, 18. maja 2015. godine i 10. maja 2018. godine) kojim su potvrđena prvostepena rješenja.

9. Rješavajući u upravnim sporovima protiv navedenih rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je donio tri presude (14. oktobra 2005. godine, 23. septembra 2014. godine i 25. aprila 2018. godine) kojima je uvažio apelanticine tužbe, osporena rješenja poništavao i predmet vraćao prvostepenom odnosno drugostepenom organu na ponovno rješavanje.

10. Konačno, Kantonalni sud je presudom od 25. maja 2021. godine odbio apelanticinu tužbu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na sadržaj člana 3. st. 1. i 2, te člana 5. st. 1, 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojim je propisano pravo i postupak vraćanja stana u posjed. Sud je ukazao da je prema članu 5. navedenog zakona propisano da se zahtjev za vraćanja stana morao podnijeti do 4. jula 1999. godine odnosno izuzetno (za stanove koji nisu proglašeni napuštenim) do 4. oktobra 1999. godine, te da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u navedenim rokovima, prestaje mu stanarsko pravo. Kantonalni sud je zatim ukazao da je odredbom člana 18e. Zakona o prestanku primjene propisan rok (5. novembar 2002. godine) do kojeg se morao podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je uništen ili oštećen. Imajući u vidu citirane odredbe, Kantonalni sud je istakao da su upravni organi pravilno zaključili da je zahtjev koji je podnesen 4. oktobra 1999. godine neblagovremen jer je u toku postupka pravilno utvrđeno da stan ne spada u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova.

11. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da postoje oštećenja spornog stana, odnosno opisao je faktičko stanje stana, uz koji je priložio fotodokumentaciju. Zatim je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka, koji su u ratnom periodu kao stanari bili povjerioci ulaza zgrade gdje se nalazi sporni stan, proizlazi da sporni stan nije pretrpio bilo kakva oštećenja uslijed ratnih dešavanja. Naime, ulaz u kojem se nalazi sporni stan nikada nije gorio, te da je sadašnje stanje stana približno isto kao i prije rata, osim oštećenja parketa (parket su ložila lica koja su koristila stan u toku rata). Osim toga, navedeno je da je u toku posljednjeg ponovnog postupka pred prvostepenim organom izvršen uviđaj na licu mjesta, o čemu je sačinjen zapisnik. Iz navedenog zapisnika proizlazi da je stanje stana kakvo je opisao i sudski vještak u nalazu, a da apelanticin punomoćnik nije imao primjedbi niti je osporavao taj zapisnik. Nadalje, iz pismene dokumentacije proizlazi da elektroinstalacije spornog stana nisu oštećene jer su računi za potrošnju električne energije uredno plaćani. Također je navedeno da iz pismene dokumentaciju ne proizlazi ni to da je sporni stan sanirala neka humanitarna organizacija. Kantonalni sud je ukazao da se iz navedenog može zaključiti da su oštećenja spornog stana prouzrokovala lica koja su koristila stan, odnosno da se ne radi se o takvom oštećenju stana da bi se mogao primijeniti izuzetak iz odredbe člana 18e. Zakona o prestanku primjene.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je u presudi iznesen potpuno proizvoljan stav suda koji je protivan svim materijalnim dokazima iz spisa. Apelantica tvrdi da se u konkretnom slučaju zahtjev za povrat stana bazirao na tvrdnji da je stan uništen i trajno oštećen, te da je u smislu člana 18e. Zakona o prestanku primjene bio blagovremeno podnesen. Apelantica ističe da se stan nalazi u zgradi poznatoj kao „Šibica“, koja je u ratu zapaljena. Naime, „vatrena buktinja“ zahvatila je skoro cijelu zgradu tako da je sporni stan teško oštećen i devastiran. Apelantica, u suštini, smatra da su Kantonalni sud i upravni organi pogrešno ocijenili dokaze odnosno nalaz i mišljenje vještaka i izjave saslušanih svjedoka, te materijalne dokaze i u vezi s tim pogrešno zaključili da sporni stan ne spada u kategoriju uništenih i trajno oštećenih stanova. Apelantica navodi da je postupak trajao 21 godinu. Apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci kojom nije povrijeđen zakon na apelanticinu štetu, te da nema povrede prava na pravično suđenje. Navodi da pred tim sudom ima veliki broj predmeta koji se rješavaju redoslijedom po starosti shodno listi starih predmeta, te da je u skladu s tim donesena i osporena odluka. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Ministarstvo je navelo da nisu ispunjeni uvjeti dopustivosti apelacije te predlaže da se apelacija odbaci kao nedopustiva.c)Izjašnjenje na odgovor

15. Apelanticin punomoćnik je naveo da Kantonalni sud nije osporio navode iz apelacije i dodatno obrazložio stavove iznesene u obrazloženju osporene presude, te da odgovor koje je dostavilo Ministarstvo ne zaslužuje nikakav komentar niti izjašnjenje.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1)

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (“Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

Član 10. Postupak u predmetima po zahtjevu iz člana 4. ovog zakona smatra se hitnim.

Član 18e.

Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98, 48/99 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.a)Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporenu odluku

23. Ustavni sud prije svega uočava da je apelantica u apelaciji paušalno navela da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Budući da apelantica te navode uopće nije obrazložila, Ustavni sud se neće upuštati u njihovu ocjenu.

24. U vezi s ostalim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, detaljno obrazložio zašto je odbijen zahtjev za povrat spornog stana kao neblagovremen. U vezi s tim, detaljno je obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da sporni stan ne spada u kategoriju uništenih ili oštećenih stanova, zbog čega nije bilo moguće primijeniti izuzetak propisan odredbama člana 18e. Zakona o prestanku primjene (vidi tačku 11. ove odluke). Ustavni sud ovakva utvrđenja suda ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i traži da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već navedeno, nije zadatak Ustavnog suda. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

28. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana (4. oktobar 1999. godine) do donošenja presude Kantonalnog suda (25. maj 2021. godine). Dakle, relevantan period je 21 godina i oko sedam mjeseci. Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu. Ustavni sud smatra da apelantica i njeni prednici svojim postupcima nisu doprinijeli dužini trajanja postupka.

29. Ustavni sud ponavlja da je organima uprave i redovnom sudu bila potrebna 21 godina i oko sedam mjeseci da odluče o apelanticinom zahtjevu za povrat spornog stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su organi uprave u postupku donosili više odluka (Uprava je prvu odluku donijela nakon više od tri godine), a presudama u upravnom sporu tužbe su uvažavane i predmet je više puta vraćan na ponovni postupak. U vezi s tim Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu odnosno organu uprave često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zapaža da Ministarstvo u odgovoru nije dalo bilo kakve razloge u odnosu na dužinu trajanja postupka, dok Uprava nije ni dostavila odgovor na apelaciju. U odnosu na odgovor Kantonalnog suda o dužini trajanja postupka pred tim sudom, Ustavni sud te navode ne može prihvatiti kao objektivno opravdanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

31. Ustavni sud zapaža da apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa svojom praksom i praksom Evropskog suda u takvim slučajevima, u principu, ne dosuđuje naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je konkretni postupak trajao 21 godinu, što predstavlja grubo kršenje prava na suđenje u razumnom roku, odnosno nesporno ukazuje na nepoštovanje općeg načela efikasnog „administriranja pravde“, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja samo utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava ne predstavlja primjerenu i dovoljnu satisfakciju bez obzira na to što apelantica nije izričito tražila naknadu nematerijalne štete. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 2.090,00 KM imajući u vidu da tako ekstremno dugo trajanje postupka predstavlja uskraćivanje pravde. Tu naknadu je dužna da plati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Pravo na imovinu

32. Apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje tog prava, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovane. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao duže od 21 godinu, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo poništavanje odluka organa uprave i višestruko vraćanje predmeta na ponovni postupak.

34. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su organi uprave i Kantonalni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

35. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2638/21 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio