Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/22 (S.A.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3422/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3422/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. A. protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 046676 22 Gž od 15. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dragoslav Perić advokat iz Bijeljine, podnijela je 1. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 046676 22 Gž od 15. juna 2022. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku od 24. januara 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca (R. P. i M. P.), kojim su tražili da se utvrdi da su ih apelantica i „Vodovod i kanalizacija“ AD Bijeljina (drugotuženi) uznemirili u mirnom korištenju njihove parcele na način opisan u izreci. Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tuženim naloži da uspostave ranije stanje posjeda tužilaca na način kao u izreci.
3. Rješenjem Okružnog suda od 15. juna 2022. godine djelimično je uvažena žalba tužilaca i preinačeno prvostepeno rješenje u odbijajućem dijelu zahtjeva u odnosu na apelanticu, tako što je utvrđeno da je apelantica uznemirila tužioce u mirnom korištenju njihove parcele na način opisan u izreci. Istim rješenjem je naloženo apelantici da uspostavi ranije stanje posjeda tužilaca na način kao u izreci, te joj je zabranjeno da na taj ili sličan način ometa tužioce u mirnom posjedu njihovih nekretnina.
4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su tužioci vlasnici sporne parcele, koja u naravi predstavlja pristupni put, a u odnosu na koju apelantica ima pravo služnosti prolaza u korist svoje (susjedne) parcele. Također, utvrđeno je da je 6. septembra 2019. godine drugotuženi, na zahtjev i po ugovoru zaključenim sa apelanticom, prekopao spornu parcelu radi postavljanja vodovodnih instalacija za potrebe novosagrađenog objekta na apelantičinoj parceli. Zatim, utvrđeno je da je navedeno prekopavanje učinjeno bez saglasnosti tužilaca i uz njihovo izričito protivljenje. Konačno, utvrđeno je da je apelantica ranije, tj. prije 6. septembra 2019. godine, pošljunčila svoju parcelu, da je na taj način izdigla svoju parcelu, što je zatim prouzrokovalo slijevanje otpadnih voda na spornu parcelu.
5. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tužioci nisu izvjesno dokazali čin smetanja posjeda i blagovremenost tužbe. Naime, ukazao je da je u konkretnoj stvari nesporno kako i kada je došlo do smetanja posjeda, budući da je nesporno da se ranije put koristio kao prolaz, a da je apelantica 6. septembra 2019. godine počela koristiti spornu parcelu za vodosnadbijevanje svojih objekata. Također, Okružni sud je naveo da u postupku pred prvostepenim sudom nije bilo ni sporno da je na spornom putu došlo do sakupljanja vode uslijed apelantičinog pošljunčivanja svoje parcele. Pri tome je istakao da apelantica ima puno pravo posjeda svoje parcele, ali da je konkretni način posjeda parcele-pošljunčivanje, nesporno prouzrokovao smetnju dotadašnjeg posjeda tužitelja, tj. prouzrokovao objektivnu smetnju u korištenju parcele kao prolaza, jer se na spornoj parceli počela nakupljati voda koja se do tada nije nakupljala. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno cijenio da apelantičine poduzete radnje ne predstavljaju čin smetanja konkretnog puta. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno cijenio da dan pošljunčivanja parcele predstavlja dan smetanje posjeda, budući da se sakupljanje vode, tj. smetnja posjeda, mogla opaziti jedino nakon većih kiša, te da su tek tada tužitelji saznali za smetanje.
6. Konačno, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelantica, kao vlasnica povlasnog dobra ima pravo da koristi poslužno dobro radi boljeg korištenja svog povlasnog dobra. Naime, ukazao je da je u apelantičinu korist ustanovljeno isključivo pravo služnosti prolaza pješice i kolima do njene parcele, dok obavljene radnje jasno izlaze izvan okvira prava prolaza. Slijedom svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je apelantica izvršila smetanja posjeda tužitelja prema dotadašnjem posljednjem, mirnom stanju posjeda, te da je u tom dijelu shodno odredbi člana 229. stav (1) točka 4. Zakona o parničnom postupku preinačio prvostepenu presudu.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno ocijenio činjenično stanje, utvrđeno pred prvostepenim sudom, i pogrešno primijenio relevantne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za zaključak da apelantičine poduzete radnje predstavljaju čin smetanja posjeda tužitelja, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman