Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3963/22 (A. F.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3963/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3963/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Almir Feriz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Feriz protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 584221 22 Rev od 14. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Feriz iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Osmić Taraniš advokat iz Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 584221 22 Rev od 14. juna 2022. godine.

2. Apelant je bio u radnom odnosu u određenoj televizijskoj stanici na poslovima vozača. Apelant je 14. aprila 2016. godine dostavio toj televizijskoj stanici molbu za raskid ugovora o radu sa danom 19. maj 2016. godine. Televizijska stanica je sutradan donijela odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa sa danom 17. maj 2016. godine na osnovu sporazumnog raskida ugovora o radu, te odobrila apelantu korištenje godišnjeg odmora u periodu od 18. aprila do 19. maja 2016. godine, isplatu regresa i otpremnine. Iako je apelant je naknadno pokušao povući molbu, radni odnos je prekinut.

3. Apelant je podnio tužbu protiv te televizijske stanice (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom je tražio poništenje kao nezakonite tuženikove odluke o prestanku ugovora o radu od 15. aprila 2016. godine i da se shodno tome sud obaveže tuženog da vrati apelanta na radno mjesto u skladu sa otkazanim ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plata u visini koju bi ostvario da je radio od 20. maja 2016. godine do povratka na posao i uplati na njih pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

4. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Sud je ukazao da sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanoj formi i da se njime utvrđuju rok u kojem radni odnos prestaje, te sva ostala međusobna prava i obaveze koje iz prekida radnog odnosa proizlaze, kako je to je propisano članom 95. Zakona o radu. Ukazao je da je članom 104. Zakona o radu propisano da se otkaz daje u pisanoj formi, da je poslodavac obavezan u pisanoj formi obrazložiti otkaz i da se on dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje. Ocijenio je da pismena forma sporazumnog raskida (čl. 95. Zakona o radu) ne mora nužno biti jedan dokument, već je ispoštovana kroz apelantovu potpisanu molbu i tuženikovo rješenje kojim je ona prihvaćena. Naglasio je da je postojala saglasna volja strana, a da je tuženi spornom odlukom dodatno zaštitio apelantova prava (godišnji odmor, otpremnina) koja mu inače ne bi pripadala kod jednostranog otkaza. Budući da je postojao sporazum o otkazu ugovora o radu koji je dvostrano potpisan, sud je utvrdio da je na taj način ispoštovana pismena forma sporazumnog raskida radnog odnosa iz člana 95. Zakona o radu i da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nije nezakonita.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim ističe da naknadno tuženikovo usaglašavanje sa apelantovom molbom da mu radni odnos prestane i zatim donošenje tuženikove odluke o otkazu ne može predstavljati sporazumni prestanak radnog odnosa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u svojoj odluci jasno obrazložio da se saglasna volja strana očituje kroz apelantovu potpisanu molbu i tuženikovo rješenje o prestanku radnog odnosa, čime je, uz detaljno utvrđivanje međusobnih prava i obaveza, ispoštovana pismena forma sporazumnog raskida ugovora o radu u skladu sa zakonom. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3963/22 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio