Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/22 (JP „Vode“ Bijeljina)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javne nabavke
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4155/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4155/22, rješavajući apelaciju JP „Vode“ Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Vode“ Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 034038 21 Rev od 30. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Vode“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Ješurić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 034038 21 Rev od 30. juna 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 034038 21 Rev od 30. juna 2022. godine, obavezan je apelant da „Mont-gradnja“ d.o.o. Ugljevik i „Dejokop“ d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: tužioci), na ime naknade materijalne štete, isplati novčani iznos određen u izreci prvostepene presude.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant proveo postupak javne nabavke radi prikupljanja ponuda za ustupanje radova na tekućem održavanju hidromelioracionog sistema. Zatim, utvrđeno je da su tužioci kao ponuđači dostavili prijavu, koju je apelant odbacio kao nekvalifikovanu, te da je za najpovoljnijeg ponuđača izabrao drugog ponuđača. Takođe, utvrđeno da je Kancelarija za razmatranje žalbi BiH (u daljnjem tekstu: Kancelarija) usvojila žalbu tužilaca, te da je poništila apelantovu odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Pri tome je Kancelarija utvrdila da izabrani ponuđač ne ispunjava uslove iz tenderske dokumentacije, te da je ponuda tužilaca kvalifikovana. Dalje je utvrđeno da je apelant u ponovnom postupku ponovo donio odluku o izboru tog drugog ponuđača, te da je sa njim zaključio ugovor. Međutim, Kancelarija je u žalbenom postupku poništila navedenu odluku i ugovor, te je konstatovala da su tužioci u konkretnom postupku najbolji ponuđači. Takođe je utvrđeno da su tužioci zatražili od apelanta da sa njim zaključe ugovor o pružanju usluga što je apelant odbio. Konačno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, utvrđena je visina materijalne štete u vidu izgubljene dobiti koju su tužioci pretrpjeli zbog toga što sa apelantom nisu zaključili ugovor.

4. Dalje je Vrhovni sud naveo da je odredbom člana 28. stav (8) tačka a) Zakona o javnim nabavkama propisano da je ugovorni organ dužan da zaključi ugovor s najuspješnijim ponuđačem ili da poništi postupak javne nabavke. Takođe, odredbom člana 121. navedenog zakona propisano je da svaki od učesnika postupka javne nabavke koji je pretrpio štetu zbog povrede tog zakona ima mogućnost da pokrene postupak za naknadu štete zbog izmakle dobiti prema opštim propisima o naknadi štete. Dalje je naveo da je odredbom člana 183. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica, bez odlaganja, ne zaključi taj ugovor. Navedeno je da je odredbom člana 189. stav (3) ZOO propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je apelant bio dužan da sa tužiocima zaključi ugovor o pružanju usluga. Pri tome, Vrhovni sud je obrazložio da su tužioci od apelanta zatražili da zaključe ugovor, što je apelant odbio, zbog čega su pretrpjeli materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti koju su osnovano mogli očekivati da je ugovor zaključen. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno obavezali apelanta da tužiocima nadoknadi štetu u vidu izmakle dobiti u smislu člana 121. Zakona o javnim nabavkama u vezi sa članom 183. stav (3) ZOO.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim posebno ističe da nije bio obavezan da zaključi ugovor sa tužiocima zbog čega nisu ispunjeni uslovi za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno poduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna poduzeća, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o javnim nabavkama i ZOO jasno ukazao da je apelant bio dužan da sa tužiocima zaključi ugovor, što nije učinio, zbog čega je dužan da im nadoknadi materijalnu štetu, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/22 (JP „Vode“ Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio