Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/21 („Sberbank“ a.d. Banjaluka.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2417/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2417/21, rješavajući apelacije „Sberbank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik „Volksbank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Sberbank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik „Volksbank“ a.d. Banjaluka podnesene protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 065448 21 Gž 2 od 27. aprila 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Sberbank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik „Volksbank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. Banjaluka, podnio je 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 065448 21 Gž 2 od 27. aprila 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2417/21.

2. Apelant je, posredstvom iste advokatske firme, 10. decembra 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 P 065448 21 Rev od 30. septembra 2021. godine, te protiv prethodno navedene odluke. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4215/21.

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2417/21.

4. Budući da je rješenjem Apelacionog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude tog suda, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Apelacionog suda.

Uvodne napomene

5. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 3. decembra 2014. godine dozvoljeno je izvršenje protiv Ž. K. (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) i F. B. (jemca) radi naplate novčanog iznosa preciziranog u navedenom rješenju o izvršenju.

6. Rješenjem Apelacionog suda, između ostalog, usvojen je jemčev prigovor, te je utvrđeno da se prijedlog za izvršenje u odnosu na njega ima smatrati tužbom. Parnični postupak u kojem je donesena osporena presuda

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 I 065448 18 P 2 od 20. oktobra 2020. godine, donesenom u ponovnom postupku, rješenje o izvršenju je u relevantnom dijelu ostavljeno na snazi.

8. U obrazloženju presude, Osnovni sud je ukazao da je predmet konkretnog postupka apelantov zahtjev da mu jemac (u daljnjem tekstu: tuženi), po osnovu mjenice, isplati određeni novčani iznos. Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su apelantov pravni prednik kao davalac kredita i glavni dužnik kao korisnik kredita, zaključili ugovor o nenamjenskom potrošačkom kreditu. Takođe je utvrđeno da je apelantov pravni prednik sa glavnim dužnikom i tuženim zaključio i ugovor o solidarnom jemstvu. U odnosu na mjenicu, sud je ukazao da je mjenicu izdao glavni dužnik kao trasant i da ju je trasirao na sebe. Tuženi je „svoj potpis stavio na lice mjenice“, pored teksta „prihvaćamo“, pa je na taj način stekao svojstvo mjeničnog akceptanta. Osnovni sud je naveo da iz prijedloga za protest mjenice od 5. aprila 2012. godine proizlazi da je apelant, s obzirom na činjenicu da je u više navrata bez uspjeha podnosio glavnom dužniku mjenicu na naplatu, Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje protesta, pa je taj sud odobrio protest. Konačno, Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 46. i 48. Zakona o mjenici, te je zaključio da apelant nije izgubio pravo da od tuženog zahtijeva isplatu potraživanog novčanog iznosa, budući da je spornu mjenicu podnio na naplatu glavnom dužniku.

9. Presudom Apelacionog suda uvažena je tužiočeva žalba, preinačena je prvostepena presuda na način da je usvojen prigovor tuženog, pa je rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 3. decembra 2014. godine u odnosu na njega ukinuto, te je u tom dijelu izvršni postupak obustavljen. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o mjenici kada je zaključio da je tuženi mjenični akceptant i da apelant u konkretnom slučaju nije izgubio pravo da od tuženog traži naplatu mjeničnog duga. Naime, sud je istakao da je odredbama člana 20. Zakona o mjenici propisano da imalac mjenice može sve do dospjelosti mjenicu podnijeti na akceptiranje trasatu. Osim toga, odredbama člana 27. istog zakona propisano je da se akceptom trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti. Sud je ukazao da je akcept mjenično-pravna izjava trasata kojom on prihvata plaćanje mjenične obaveze. U vezi s tim, sud je istakao da je kao trasat u spornoj mjenici označen glavni dužnik, pa tuženi u konkretnom slučaju ne može biti akceptant. Sud je dalje ukazao da ovo, međutim, ne znači da tuženi nije mjenični dužnik, jer je odredbama člana 46. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu potpisali solidarno odgovaraju imaocu mjenice. Prema tome, tuženi nije glavni mjenični dužnik, već regresni dužnik. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelant, da bi ostvario pravo na regres od tuženog, bio dužan da preduzme zakonom propisane mjenične radnje. Naime, Apelacioni sud se pozvao na odredbe člana 52. Zakona o mjenici kojima je, između ostalog, propisano da protekom roka za podizanje protesta zbog neakceptiranja, imalac mjenice gubi svoja prava protiv obveznika. Sud je istakao da u konkretnom slučaju to znači da je glavni dužnik, kao trasat, mjenicu trebao akceptirati, odnosno potpisati i time pristati da plati mjenični dug. Budući da on to nije učinio, apelant je bio dužan protiv glavnog dužnika kao trasata podići protest zbog neakceptiranja, shodno odredbama člana 43. Zakona o mjenici. Apelacioni sud je zaključio da, s obzirom na to da je apelant to propustio učiniti, on je, u skladu sa odredbama člana 52. Zakona o mjenici, izgubio pravo da od tuženog, kao regresnog dužnika, traži naplatu mjeničnog duga.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da mu Apelacioni sud „nameće obavezu da podigne protest zbog neakceptiranja protiv trasata, kako bi ostvario regresno pravo od tuženog“, a da ta obaveza nije propisana Zakonom o mjenici. Apelant, naime, smatra da je preduzeo „sve neophodne mjenične radnje“, pa da su konstatacije drugostepenog suda „netačne“.

Relevantni propisi

11. Zakon o mjenici („Službeni list FNRJ“, broj 104/46, „Službeni list SFRJ“, br. 16/65, 54/70 i 57/89 i „Službeni list RBiH“, br. 2/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 20.

Imalac trasirane mjenice, kao i onaj koji je samo drži, može je sve do dospjelosti podnijeti na akceptiranje trasatu u mjestu njegovog prebivanja. Član 27.

Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati o dospjelosti. […]

Član 43.

Djelomično ili potpuno odbijanje akceptiranja kao i djelomično ili potpuno odbijanje isplate mora se utvrditi javnom ispravom (protest zbog neakceptiranja ili zbog neisplate).

Protest zbog neakceptiranja mora se podići u rokovima određenim za podnošenje na akceptiranje. Ako je, u slučaju predviđenom u st. 1. čl. 23. ovog zakona, mjenica bila podnesena prvi put posljednjeg dana roka, protest se može podići još i sutradan.

Protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdanja ili od viđenja mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Ako je u pitanju mjenica plativa po viđenju, onda se protest mora podići prema propisima prednje stavke o podizanju protesta zbog neakceptiranja. […]

Član 52. stav (1)

Sa protekom rokova:za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju,za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate,za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu »bez troškova«,imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanata, protiv trasanata i protiv ostalih obveznika, izuzev akceptanata.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, , tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Apelacioni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud, pozivajući se na odredbe čl. 43. i 52. Zakona o mjenici, dovoljno obrazložio zaključak da je apelant u odnosu na tuženog izgubio prava po osnovu sporne mjenice. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, apelant navodi da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje ove zabrane apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerovatnom, pa su i ovi navodi neosnovani.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/21 („Sberbank“ a.d. Banjaluka.) | Sudska praksa | Aktio