Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/21 (Opština Laktaši)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1976/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1976/21, rješavajući apelaciju Opštine Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Opštine Laktaši podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 0093340 20 Rev 3 od 2. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Laktaši (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, podnijela je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 0093340 20 Rev 3 od 2. aprila 2021. godine. Apelantica je 30. marta 2022. godine urgirala donošenje odluke u predmetu, jer je pokrenut izvršni postupak radi ispunjenja njene obaveze iz osporene odluke.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud), usvojen je tužbeni zahtjev ZZ „MILKA“ Laktaši (u daljnjem tekstu: tužitelj) u dijelu kojim je tražio da mu apelantica vrati isporučeno gorivo u preciziranoj količini. Međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 27. maja 2014. godine ukinuo drugostepenu odluku u tom dijelu i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovno suđenje.

3. Postupajući u ponovnom postupku, Okružni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 009340 17 Ps 2 od 8. juna 2018. godine kojom je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu vrati isporučeno gorivo u preciziranoj količini.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da je 1997. godine potpisan protokol između predsjednika apelantičinog izvršnog odbora (u daljnjem tekstu: predsjednik IO) i predsjednika Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), kojim se, između ostalog, Vlada RS obavezala da će obezbijediti precizirane količine goriva kao pomoć za rekonstrukciju putne mreže na apelantičinom području. Nakon toga, došlo je do dogovora između predsjednika IO, „Niskogradnje“ Laktaši (u daljnjem tekstu: izvođač radova) i tužitelja da izvođač radova sanira lokalne puteve, tužitelj isporuči gorivo izvođaču radova a apelantica vrati tužitelju gorivo kada joj Vlade RS isporuči gorivo prema potpisanom protokolu. Dalje je navedeno da je tužitelj izvođaču radova isporučio gorivo prema izlazima robe iz 1997, 1998. i 1999. godine i da je izvođač radova izvršio sanacione radove. Istaknuto je da je Vlada RS rješenjem od 21. decembra 1999. godine usvojila apelantičin zahtjev da joj se dodijeli gorivo radi izmirenja obaveza prema izvođaču radova. Gorivo je putem Republičke direkcije za robne rezerve, na osnovu apelantičinog naloga, u toku 2000. godine isporučeno izvođaču radova, a tužitelj je bio prevoznik tog goriva.

5. Okružni sud je naveo da je prema uputama Vrhovnog i Višeg suda, u ponovnom postupku bilo potrebno cijeniti da li je predsjednik IO mogao da zaključi ugovor o zajmu sa tužiteljem bez odluke apelantice tj. Skupštine opštine (u daljnjem tekstu: SO) ili je apelantica bez pravnog osnova stekla precizirani iznos goriva. Navedeno pod uslovom da je tužitelj u njeno ime i za njen račun isporučio gorivo izvođaču radova, koji je na taj način naplatio svoje radove na rekonstrukciji apelantičine putne mreže. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da predsjednik IO, prema odredbama Zakona o teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi (u daljnjem tekstu: Zakon o lokalnoj samoupravi), bez saglasnosti i odluke SO, nije imao ovlaštenja da sklapa ugovore kojim bi se apelantica zadužila. Stoga je zaključeno da nije došlo do zasnivanja ugovornog odnosa između tužitelja i apelantice, jer apelantičin nadležni organ - SO nije donijela takvu odluku. Slijedom navedenog, zaključeno je da tužitelj sa apelanticom nije sklopio pravno valjan ugovor o zajmu u pogledu isporuke goriva. Dalje, Okružni sud je naveo da je među strankama sporno da li se apelantica neosnovano obogatila u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno da li se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantica dokazala da je kroz isporuku goriva u toku 2000. godine u potpunosti izvršila svoje obaveze po obračunskoj situaciji izvođača radova. Stoga je ocijenjeno da se apelantica nije neosnovano obogatila za vrijednost goriva koji je tužitelj isporučio izvođaču radova. Okružni sud je istaknuo da je izvođač radova trebao predati tužitelju gorivo koje mu je isporučeno u toku 2000. godine, jer je prethodno „izmiren isporukom goriva od strane tužitelja“. Istaknuto je da je prema otpremnicama tužitelj bio prevoznik goriva u toku 2000. godine, ali da nije dokazano da li je to gorivo izvođač radova u konačnici predao tužitelju. U takvoj situaciji, tužitelj je zahtjev za vraćanje goriva trebao usmjeriti prema izvođaču radova a ne prema apelantici.

6. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 009340 19 Pž 3 od 21. februara 2020. godine, odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

7. U obrazloženju presude Viši sud je ukazao na odredbe čl. 557-566. ZOO, te istaknuo da ugovor o zajmu nije formalan ugovor. Međutim, sud je zaključio da je, s obzirom da je apelantica jedinica lokalne samouprave, takav ugovor morao imati formu i da su ga morala zaključiti ovlaštena lica. Viši sud je ukazao da protokol nije ugovor i ne može biti osnov za dokazivanje činjenice da je zaključen ugovor o zajmu, niti je protokol dao ovlaštenje predsjedniku IO da zaključi usmeni ugovor sa tužiteljem. Dalje, istaknuto je da iz prokola proizilazi da se Vlada RS obavezala obezbijediti naftu za rekonstrukciju putne mreže, a ne apelantica. Viši sud je zaključio da tužitelj nije imao niti jedan materijalni dokaz da je ugovor o zajmu zaključen na način propisan zakonom i od ovlaštenih lica, niti da je ovaj materijalno-pravni odnos nastao. Naime ovaj pravni posao nije evidentiran u finansijskoj i knjigovodstvenoj dokumentaciji parničnih stranaka. Viši sud je također prihvatio utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda da se ne može primijeniti član 210. ZOO.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 0093340 20 Rev 3 od 2. aprila 2021. godine, usvojena je tužiteljeva revizija i preinačena presuda Višeg suda na način da je usvojena tužiteljeva žalba, preinačena presuda Okružnog suda i obavezana apelantica da vrati tužitelju označenu količinu goriva. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je između stranaka zaključen ugovor o zajmu shodno odredbama člana 557. ZOO. Pri tome, Vrhovi sud je ocijenio da nema uticaja činjenica da je ugovor u apelantičino ime zaključio predsjednik IO. U vezi s tim, obrazložio je da je na osnovu dogovora predsjednika IO, tužitelja i izvođača radova, kojem se apelantica nije protivila, izvršena rekonstrukcija puteva za koju je tužitelj obezbijedio gorivo. Dalje je ukazano da je tužitelj isporučio gorivo za rekonstrukciju puteva, a da mu apelantica, nasuprot dogovoru, nije vratila utrošenu količinu goriva. Stoga je Vrhovni sud zaključio da tužitelj s uspjehom može isticati zahtjev u odnosu na apelanticu da mu vrati isporučeno gorivo shodno odredbama člana

124. ZOO. Vrhovni sud je istaknuo da iz odgovarajuće dokumentacije proizlazi da je tužitelj isporučio gorivo izvođaču radova, da ga je on utrošio i izvršio rekonstrukciju puteva. Stoga je ocijenio da je osnovan tužiteljev zahtjev da se obaveže apelantica da mu na ime ugovora o zajmu vrati precizirani iznos goriva.

9. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Posebno ističe da je Vrhovni sud ranijom odlukom naložio da se utvrdi da li je predsjednik IO mogao zaključiti ugovor o zajmu bez odluke SO, a da je u osporenoj odluci smatrao da ta okolnost nema uticaja na odlučenje. Apelantica smatra da je ovakvo postupanje Vrhovnog suda u suprotnosti sa važećim zakonskim propisima. Ističe da ju je Vrhovni sud obavezao na ispunjenje obaveze za koju ne postoji pravni osnov, jer nadležni organi nisu donijeli odluke iz kojih bi proizilazilo da apelantica pristaje na spornu obavezu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositeljica javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava garantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-

3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Apelantica također ukazuje na različite stavove Vrhovnog suda u rješenju od 27. maja 2014. godine kojim je ukinuo prethodno donesene odluke u ovom parničnom postupku i u osporenoj presudi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda drugostepena presuda ukinuta zbog pogrešne ocjene dokaza u vezi sa predmetom potraživanja. Rješenjem je naloženo drugostepenom sudu da, nakon otklanjanja povrede odredaba parničnog postupka, cijeni da li je predsjednik IO mogao da zaključi ugovor o zajmu sa tužiteljem bez odluke SO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u tom rješenju nije zauzeo konačan i pravno obavezujući stav da ovlaštenja predsjednika IO ima odlučujući značaj za rješenje konkretnog pravnog spora. S obzirom na to te obrazloženje osporene presude, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postupanjem Vrhovnog suda dovedena u pitanje pravičnost postupka. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/21 (Opština Laktaši) | Sudska praksa | Aktio