Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/23 (R. Đ.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1199/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. srpnja 2023. godine, u predmetu broj AP- 1199/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Ranko Đogo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Đogo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 525887 18 Rsž od 21. prosinca 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Đogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat odvjetnica iz Vogošće, podnio je 10. ožujka 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 525887 18 Rsž od 21. prosinca 2022. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude, do donošenja odluke o apelaciji.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo) nije regulirao njegov radnopravni status nakon donošenja pravomoćne presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-17/04 od 20. studenog 2007. godine, te da nije postupio po pismenom zahtjevu apelanta od 12. prosinca 2014. godine. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu isplati naknadu plaće, uplati obvezne doprinose i naknadi materijalnu štetu zbog neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje, u novčanim iznosima koji su navedeni u izreci prvostupanjske presude. Istom presudom, odbačena je apelantova tužba u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da tuženi nije donio odluku o statusu Doma učenika Sarajevo i da mu nije prestao radni odnos ni na jedan od način predviđenih zakonom. Osim toga, odbačen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio uplatu doprinosa za nezaposlenost i zakonskih doprinosa za zdravstveno osiguranje. Apelant je obvezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu koji je naveden u izreci prvostupanjske presude.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je apelant bio uposlenik Doma učenika Sarajevo, da je bio u osiguranju do 31. prosinca 2000. godine, te da mu je osiguranje uplaćivao Dom učenika Sarajevo, a ne tuženi. Stoga, u odnosu na dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji je odbijen, utvrđeno je da tuženi nije pasivno legitimiran. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen, utvrđeno je da sud nije nadležan da utvrdi da li je tuženi donio odluku o statusu Doma učenika Sarajevo. U vezi s tim, utvrđeno je da tuženi ima isključivu nadležnost u pogledu obrazovne politike, donošenja propisa, odluka i drugih akata u tom smislu, te ga sud ne može ni obvezati da donosi odluke iz njegove nadležnosti. Također, utvrđeno je da je apelantov zahtjev za reguliranje radnopravnog statusa, već presuđen presudom Općinskog suda u Sarajevu broj PR-17/04 od 20. studenog 2007. godine. Osim toga, utvrđeno je da se uplata doprinosa za nezaposlenost i zdravstveno osiguranje ostvaruje u upravnom postupku prema Zakonu o doprinosima. Pri tome, utvrđeno je da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava koja u slučaju neplaćanja doprinosa u roku donosi rješenje o prinudnoj naplati. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u odnosu na tužbene zahtjeve koji se odnose na naknade plaća, uplatu doprinosa za MIO, naknadu materijalne štete zbog neuplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje. Naime, istakao je da je Zakonom o ustanovama regulirano da javna ustanova, koja ima svojstvo pravnog lica, može odgovarati za obveze prema svojim radnicima, a nikako tuženi kao politička zajednica iz koje se financiraju te ustanove. U prilog takvom odlučenju, Kantonalni sud se pozvao na odluku Vrhovnog suda F BiH broj 65 0 Rs 185808 16 Rev od 14. rujna 2017. godine.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naročito ističe da je pogrešan zaključak redovnog suda da tuženi nije pasivno legitimiran. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).

8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sve navode koji su bili ključni za donošenje odluke. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/23 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio