Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2429/21 (I. P.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2429/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2429/21, rješavajući apelacije Ivice Planinića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. siječnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije Ivice Planinića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 055833 21 Rev od 29. studenog 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Ivici Planiniću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Ivice Planinića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 055833 21 Rev od 29. studenog 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055833 16 Rsž od 11. svibnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivica Planinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 10. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055833 16 Rsž od 11. svibnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 055833 14 Rs od 24. studenog 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2429/21.
2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 26. veljače 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 055833 21 Rev od 29. studenog 2021. godine te protiv prethodno navedenih odluka. Apelacija je zavedena pod brojem AP-751/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2429/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, „Hotela Brotnjo“ d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), te od Općinskog suda u Mostaru zatraženo je u razdoblju od 20. prosinca 2021. do 15. veljače 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
6. Sudovi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 23. prosinca 2021. do 3. ožujka 2023. godine, pa su navedeni odgovori u razdoblju od 26. listopada 2022. do 6. ožujka 2023. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 26. listopada 2011. godine Općinskom sudu u Mostaru podnio tužbu protiv tuženogradi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
9. Općinski sud u Mostaru je 25. travnja 2014. godine podnio prijedlog za delegiranje nadležnosti na drugi stvarno nadležan sud.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 V 100625 14 V od 26. svibnja 2014. godine usvojen je prijedlog Općinskog suda u Mostaru i određeno je da će u konkretnom predmetu postupati Općinski sud u Čapljini.
11. Presudom Općinskog suda od 24. studenog 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 11. svibnja 2021. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćenih plaća i naknada po osnovi rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada i rada subotom i nedjeljom, te naknada za prijevoz i korištenje godišnjeg odmora, kao i da mu uplati razliku doprinosa na plaću za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je u dokaznom postupku pročitao i izvršio uvid u predložene materijalne dokaze. Prema apelantovom prijedlogu, sud je odredio vještaka ekonomske struke da uradi nalaz i mišljenje, a apelant je saslušan i u svojstvu parnične stranke. Općinski sud je naveo da se tuženi izjasnio da nema sačuvane evidencije o prisustvu na radu za sporno razdoblje jer tu vrstu dokumentacije, u skladu s propisima, čuva samo jednu godinu. Zbog toga vještak nije mogao obračunati razlike potraživanih naknada po osnovi rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada i rada subotom i nedjeljom. U svezi s tim, sud je ukazao da apelant nije predložio da se na te okolnosti sasluša šef sale koji je vodio te evidencije, a niti je prije podnošenja tužbe poduzeo radnje na osiguranju tog dokaza.
12. U odnosu na naknadu za korištenje godišnjeg odmora, Općinski sud se pozvao na odredbu članka 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) i naveo da se ta naknada nije mogla isplatiti budući da je tuženi u relevantnim godinama poslovao s gubitkom. Ukazano je da je vještak naknadu za korištenje godišnjeg odmora obračunao i prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama zaposlenika i poslodavaca za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma na području FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Međutim, GKU se primjenjuje u poduzećima s većinskim državnim kapitalom, a tuženi je poduzeće u privatnom vlasništvu.
13. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je u postupku određeno vještačenje, da je tuženi vještaku dostavio dio dokumentacije, ali da mu nije dostavio evidencije o prisustvu na radu s obzirom na to da u skladu s internim aktima ima obvezu tu dokumentaciju čuvati samo jednu godinu. U svezi s tim, sud je istaknuo da je na stranci koja se poziva na neku ispravu teret dokazivanja da se ta isprava nalazi kod suprotne stranke, dakle u konkretnom slučaju na apelantu. Međutim, apelant nije predložio dokaze radi utvrđivanja činjenice nalaze li se evidencije o prisustvu na radu kod tuženog. Sud je također naveo da u postupku, prema odredbi članka 7. stavak 1. ZPP-a, stranke izvode dokaze, a da prvostupanjski sud, u skladu s odredbama članka 135. stavak 4. ZPP-a, nije bio dužan izvoditi dokaze po službenoj dužnosti. Osim toga, sud je ukazao da je apelant propustio predložiti druge dokaze radi utvrđivanja njegovog prisustva na radu (saslušanje šefa sale, svjedoka i dr.). Vrhovni sud je dalje naveo da je neprihvatljiva tvrdnja da je tuženi „nagrađen“ za nedostavljanje dokumentacije i da se apelant neutemeljeno poziva na odredbu članka 135. stavak 5. ZPP-a. U svezi s tim, sud je naveo da nije utvrđeno da se tuženi ponašao na način opisan u toj zakonskoj odredbi. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da je nalaz i mišljenje vještaka jasan, potpun i razumljiv tako da nije bilo potrebe za određivanjem drugog vještaka u skladu s odredbom članka 155. stavak 3. ZPP-a. Prema tome, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilno utvrđeno da apelant nije dokazao da je radio prekovremeno, za vrijeme vikenda i praznika. Osim toga, sud je istaknuo da je pravilno utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora jer je tuženi u relevantnim godinama poslovao s gubitkom. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka, a naročito ističe da je dokazao osnovanost svojih potraživanja te da je sporna bila samo visina. U svezi s tim, smatra da je prvostupanjski sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a. Dalje, apelant smatra da je bilo neophodno dopuniti nalaz i mišljenje, odnosno odrediti drugog vještaka, te da se visina potraživanja mogla utvrditi iz „druge računovodstvene dokumentacije“. Zatim navodi da je stavljen u neravnopravan položaj s obzirom na to da tuženi vještaku nije dostavio relevantnu dokumentaciju. Apelant, dalje, ukazuje da je vještak primjenom GKU-a obračunao iznos koji mu je na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora tuženi ostao dužan, što sud nije cijenio. Također, apelant navodi da su odluke drugostupanjskog i Vrhovnog suda nezakonite, odnosno da nisu obrazložene. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava. Općinski sud u Mostaru je naveo kronologiju postupka pred tim sudom.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 135. st. (4) i (5) (4) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu niječe da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi. (5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili niječe da se isprava kod nje nalazi.
Članak 155. stavak (3) (3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno očitovanje stranaka, odrediti drugoga vještaka.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
17. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt -poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
VI.Dopustivost i meritum
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetu broj AP-2429/21 osporio presudu Kantonalnog suda od 11. svibnja 2021. godine, pri čemu je naveo da je protiv te presude izjavio reviziju. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant podnio novu apelaciju broj AP-751/22 kojom je osporio presudu Vrhovnog suda od 29. studenog 2021. godine kao konačnu odluku u tom postupku, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Ustavni sud primjećuje da apelant isključivo osporava dio presude koji se odnosi na naknadu po osnovi rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada i rada subotom i nedjeljom, te naknadu za korištenje godišnjeg odmora. U svezi s tim, apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
22. Ustavni sud uočava da apelant smatra da je stavljen u neravnopravan položaj jer tuženi vještaku nije dostavio relevantnu dokumentaciju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud), Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su u postupku provedeni dokazi koje je predložio apelant te da je i on saslušan u svojstvu parnične stranke. Pri tome, Ustavni sud posebno zapaža da su redovni sudovi ukazali da je apelant propustio predložiti druge dokaze radi utvrđivanja evidencije njegovog prisustva na radu. Dakle, Ustavni sud ne uočava da je apelantu kao tužitelju na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku sudjeluje ravnopravno s tuženim, odnosno da je u postupku došlo do kršenja načela ravnopravnosti stranaka, zbog čega su ti apelantovi navodi neutemeljeni.
23. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da apelant nije dokazao da je radio prekovremeno, za vrijeme vikenda i praznika, te da mu ne pripada pravo na regres budući da je tuženi u relevantnim godinama poslovao s gubitkom. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, dovodeći u svezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama ZPP-a i OKU-a, suprotno apelantovim navodima, dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna i relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio kako je nalaz i mišljenje vještaka jasan, potpun i razumljiv te da nije bilo potrebe za određivanjem drugog vještaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.
25. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
26. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
27. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe, dakle od 26. listopada 2011. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda 29. studenog 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što iznosi deset godina i jedan mjesec. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitne prirode, da se nije radilo o složenom predmetu, te da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka.
28. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je Općinski sud u Mostaru tek nakon dvije godine i šest mjeseci od podnošenja tužbe podnio prijedlog za delegiranje nadležnosti, o kojem je Kantonalni sud odlučio nakon jednog mjeseca. Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u Mostaru u odgovoru na apelaciju nije izjasnio o duljini trajanja postupka pred tim sudom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon jedne godine i šest mjeseci od ustupanja predmeta na nadležno postupanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio tek nakon pet godina i pet mjeseci, a da se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio o navodima o duljini trajanja postupka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud konačnu odluku u predmetu donio nakon pet mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Na temelju iznesenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
30. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 1.250,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na imovinu
31. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao deset godina i jedan mjesec, čemu su svojim neažurnim postupanjem doprinijeli Kantonalni sud i Općinski sud u Mostaru , a pri tome ti sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili razloge za tako dugo trajanje postupka.
33. Ustavni sud, nasuprot prethodno navedenom, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, odnosno da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
34. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman