Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4013/22 ("Tidea" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4013/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4013/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "Tidea" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Tidea" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 128764 21 Pž od 12. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Tidea" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 24. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 128764 22 Rev od 11. avgusta 2022. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 128764 21 Pž od 12. novembra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-567/22 od 11. maja 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari. Uvodne napomene

3. Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine od 6. juna 2017. godine utvrđeni su kriteriji, uslovi i način dodjele sredstava iz granta „Programi za pripremu projekata i potencijalnih kandidata za sredstva iz fonda H2020“ za 2017. godinu (u daljnjem tekstu: Odluka). Na osnovu te Odluke doznačeno je 15.000,00 KM Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) za potrebe apelantovog projekta.

4. Dana 29. decembra 2017. godine Ministarstvo je s apelantom zaključilo ugovor o korištenju dodjeljenih sredstava za Projekat „Evropska noć istraživača u Bosni i Hercegovini 2016-2017“ (u daljnjem tekstu: Ugovor i Projekat). Apelant se Ugovorom obavezao da će realizirati Projekat do 30. novembra 2017. godine i da će dostaviti Ministarstvu izvještaj o namjenskom utrošku sredstava najkasnije u roku od 30 dana od završenog Projekta, tj. najkasnije do 30. decembra 2017. godine. Ugovor je predviđao mogućnost produženja roka realizacije odobrenog projekta do maksimalno šest mjeseci, pod uslovom da korisnik sredstava odmah obavijesti Ministarstvo o objektivnim razlozima i podnese mu pismenu molbu za saglasnost za produženje roka, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Članom 6. stav 6. Ugovora predviđeno je da ukoliko korisnik sredstava ne dostavi u skladu sa st. 2, 3, 4, 5 i 6. ovog člana navedeni izvještaj u roku, Ministarstvo će tražiti povrat cjelokupnog iznosa dodijeljenih sredstava u roku od 30 dana od dana kada Ministarstvo pismenim putem to od njega zatraži, u suprotnom pokrenut će postupak pred nadležnim sudom protiv korisnika sredstava koji nije opravdao doznačena sredstva.

5. Iako je rok za dostavljanje izvještaja istekao 30. decembra 2017. godine, Ministarstvo je 22. maja 2018. godine uputilo urgenciju apelantu ostavljajući mu naknadni rok od sedam dana da dostavi izvještaj. Apelant nije postupio po urgenciji, niti je vratio sredstva, već je izvještaj o namjenskom utrošku dodjeljenih sredstava dostavio Ministarstvu tek 16. februara 2019. godine, nakon što je dobio saglasnost na projekat od Evropske komisije - izvršne istraživačke agencije.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. U postupku koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda apelant je obavezan da vrati Bosni i Hercegovini, Ministarstvu iznos od 15.000,00 KM sa zateznom kamatom. Sud je zaključio da apelant nije postupio u skladu sa Odlukom, odnosno Ugovorom, s obzirom na to da nije dostavio izvještaj u ugovorenom roku, a ni u naknadno produženom roku od sedam dana. Ukazao je da u odnosu između Ministarstva i apelanta nije predviđena mogućnost da se rokovi za dostavljanje izvještaja produže mimo tužiočeve volje, jer je u Odluci i u Ugovoru određeno da je rok za dostavljanje konačnog izvještaja 30 dana od dana završetka projekta. Iako je imao mogućnost, naglasio je da apelant nije molbom tražio saglasnost Ministarstva za produženje roka za realizaciju projekta za još šest mjeseci, niti ga je o tome obavijestio. U odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbe Ugovora, utvrdio je da su neosnovani. Podsjetio je da je Ministarstvo 22. maja 2018. godine obavijestilo apelanat da se kao datum završetka projekta navodi 30. novembar 2017. godine i da je apelant s tim u vezi bio dužan dostaviti završni izvještaj o namjenskom utrošku sredstava prema obrascima propisanim Odlukom. Kako apelant nije tražio produženje roka realizacije projekta i nije odgovorio na urgenciju za dostavljanje izvještaja o utrošku dodijeljenih sredstava, sud je utvrdio da su se stekli uslovi da Ministarstvo traži putem suda povrat dodijeljenih sredstava u smislu odredbe člana 6. stav 6. Ugovora. Cijenio je činjenicu da je apelant aktivnosti oko dostavljanja izvještaja Evropskoj istraživačkoj agenciji započeo 17. oktobra 2017. godine i da je ta agencija 15. februara 2018. godine uputila koordinatorima obavještenje da zbog povećanog obima posla ne šalju izvještaje do završetka evaluacije i da je Evropska komisija tek 25. januara 2019. godine dostavila odobrenje za projekat. Sud je istakao da kašnjenje Evropske komisije ne ekskulpira apelanta, budući da on nije koristio ugovornu mogućnost podnošenja molbe za produženje roka niti je blagovremeno obavijestio Ministarstvo o preprekama u realizaciji.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se radi o projektu Evropske komisije koji je finansiran njenim sredstvima, u kojem je tužilac učestvovao sa sufinansiranjem, da je Evropska komisija 25. januara 2019. godine zatvorila projekat (usvojila konačan izvještaj i način na koji su njezina sredstva utrošena) i da se od tog momenta kada je Evropska komisija utvrdila da je projekat okončan računa rok od 30 dana za dostavljanje izvještaja tužiocu. Stoga smatra da je dostavio izvještaj u ugovorenom roku. Smatra da su sudovi pogrešnim tumačenjem odredbi Ugovora utvrdili da je apelant mogao prije zatvaranja projekta dostaviti izvještaje o projektu za koji su mu dodijeljena sredstva.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud dao dovoljno i jasno obrazloženje za svoj zaključak da se rok za dostavljanje izvještaja veže isključivo za datum definisan Ugovorom s Ministarstvom, a ne za naknadne odluke Evropske komisije, posebno uzimajući u obzir da apelant nije koristio ugovorenu mogućnost podnošenja molbe za produženje roka zbog nepredviđenih okolnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4013/22 ("Tidea" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio