Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/21 (M.Č.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokaz
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1233/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1233/21, rješavajući apelaciju M. Č, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je M. Č. podnijela protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015044 18 Kž od 9. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnijela je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 015044 18 Kž od 9. decembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 015044 18 K od 28. maja 2018. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda od 28. maja 2018. godine apelantica je proglašena krivom da je počinila kazneno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude je navedeno da su tijekom postupka provedeni dokazi optužbe i odbrane, s tim što je obrana na glavnom pretresu odustala od izvođenja dokaza saslušanjem jednog od svjedoka. Dalje je navedeno da je sud, nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, utvrdio da je apelantica u privrednom društvu Cinkarna-Kvarc d.o.o. Tuzla radila kao administrativni radnik. Ona je u periodu od 2010. do 2014. godine, u svojstvu odgovornog lica u tom privrednom društvu, svjesna da iskorištavanjem svojih službenih ovlaštenja sebi može pribaviti imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000 KM, postupila suprotno odredbama člana 9 „a posebno alineje 3 Ugovora o radu broj 03/02“, zaključenog između poslodavca Cinkarna-kvarc Tuzla i apelantice (u daljnjem tekstu: ugovor). Apelantica je prema tom ugovoru bila obvezna izvršavati zadatke određene planovima i programima rada i upravljati sredstvima koja su joj kao zaposleniku povjerena, u skladu sa propisima i uputama nadležnih organa. Apelantici je u navedenom periodu faktički bilo povjereno da u banci putem čeka podiže novac na ime materijalnih troškova. Ona je, „u više stotina navrata“ odlazila u NLB banku d.d. Tuzla, gdje je privredno društvo imalo otvoren račun, pa na osnovu čekova sa računa privrednog društva podizala na ime materijalnih troškova pojedinačne iznose uglavnom do 200,00 KM. Te iznose apelantica nije predavala u blagajnu privrednog društva, već ih je zadržavala i prisvajala, te je na taj način pribavila za sebe imovinsku korist u iznosu od 260.900,00 KM. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica postupala svjesno i sa direktnim umišljajem. Naime, utvrđeno je da je apelantica podignute iznose na ime materijalnim troškova kontirala na druga konta koja nemaju veze sa stvarnim poslovnim događajima. Sve je to radila kao odgovorna osoba u privrednom društvu, stručna za obavljanje poslova i radnih zadataka koji su joj u firmi bili povjereni, postupajući sa ciljem da sebi pribavi imovinsku korist.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 015044 18 Kž od 9. decembra 2020. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda od 28. maja 2018. godine. Vrhovni sud je naveo da je apelantica, osporavajući prvostupanjsku presudu, ukazala da je ona utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, a da iz obrazloženja presude proizlazi da sud „nije proveo dokaz

– uvid u naredbu za to vještačenje“. Zbog toga je apelantica u žalbi isticala da je nalaz vještaka nezakonito pribavljen dokaz na kojem se ne može zasnivati presuda i da je sud postupio suprotno odredbi člana 110. ZKP. Vrhovni sud je u vezi s ovim navodima istakao da apelantica nije tvrdila da naredba za ovo vještačenje nije izdana, nego da tijekom glavnog pretresa sud u nju nije izvršio uvid. Vrhovni sud je uvidom u spis utvrdio da je točno da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da među dokazima na kojima je presuda utemeljena nije navedena i naredba za vještačenje. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da ta okolnost, sama za sebe, ne čini nalaz i mišljenje vještaka nezakonitim dokazom, budući da apelantica u žalbi nije ukazala kojom je to odredbom procesnog zakona propisano da je nalaz i mišljenje vještaka nezakonit dokaz ukoliko u dokaznom postupku nije izvršen uvid u naredbu za vještačenje, niti ta okolnost znači da takva naredba nije bila izdana vještaku. Stoga je Vrhovni sud ovaj apelantičin prigovor ocijenio neutemeljenim.

4. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima i apelantičine navode da prvostupanjski sud nije izvršio „adekvatnu i kvalitetnu" analizu dokaza odbrane (naročito, kaznene prijave podnesene protiv apelantice i ugovora o radu zaključenog između apelantice i Cinkarna-Kvarc d.o.o Tuzla). Vrhovni sud je istakao da apelantica nije argumentirala zbog čega osporava ocjenu tih dokaza. Naime, ugovor o radu je kao dokaz izvela optužba i, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud ga je ocijenio i pojedinačno i u vezi s drugim dokazima. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljena i apelantičina interpretacija iskaza svjedoka F. B. i A. F. S tim u vezi sud je istakao da žalbom nije doveden u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je apelantica u inkriminiranom periodu, na temelju ugovora o radu, obavljala poslove administrativnog radnika u tom privrednom društvu i da joj je tim ugovorom bilo povjereno da izvršava i sve druge poslove koje joj poslodavac odredi, shodno Pravilniku o radu i Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta. Vrhovni sud je naveo da navodima iz žalbe nije doveden u pitanje ni zaključak prvostupanjskog suda da je apelantici, između ostalog, faktički bilo povjereno i podizanje novca na ime materijalnih troškova putem čekova, podizanje bankovnih izvoda na šalteru banke, popunjavanje i podnošenje naloga za plaćanje sa transakcijskog računa, te da je firma imala samo jedan pečat koji se nalazio upravo kod apelantice. Istaknuto je da žalbom nije dovedeno u pitanje ni utvrđenje prvostupanjskog suda, da je apelantica u inkriminiranom periodu realizirala 1388 čekova (od ukupno realiziranih 1410, dakle 97% od ukupne realizacije čekova u tom periodu), kako je to utvrđeno nalazima vještaka financijske struke. Zbog svega navedenoga Vrhovni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti apelantičina tvrdnja da je svjedok F. B. znao za odliv sredstava sa računa i da je on osoba koja je odgovorna za manjak novca. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i apelantičin prigovor da ona nije vršila knjigovodstvena knjiženja, nego da je te poslove obavljala svjedok A. F, kao certificirani računovođa, a da je apelantica bila „samo kurir u firmi“, jer je to suprotno svim provedenim dokazima. Sve razloge koje je u tom smislu dao prvostupanjski sud, Vrhovni sud je ocijenio pravilnima. Imajući sve navedeno u vidu, Vrhovni sud je zaključio da su neutemeljene apelantičine tvrdnje da ova dva svjedoka nisu govorili istinu, jer ti navodi ničim nisu potkrijepljeni.

5. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i apelantičin navod da ona kao administrativni radnik

– kurir nije mogla imati svojstvo odgovorne osobe. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da niti iz ugovora o radu, niti iz drugih provedenih dokaza, ne proizlazi da je apelantica imala svojstvo kurira u navedenoj firmi. Ona je imala svojstvo administrativnog radnika, te joj je bilo povjereno da izvršava i sve druge poslove koje joj poslodavac odredi, shodno Pravilniku o radu i Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta Društva. Nadalje, odredbom člana 2. stav 3. KZ FBiH je, u relevantnom dijelu, propisano da svojstvo službene osobe ima i druga osoba koja u privrednom društvu obavlja određenu službenu funkciju na osnovu ovlaštenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona. Polazeći od navedene zakonske odredbe, jasno je da je apelantica, obavljajući poslove administrativnog radnika, kao i druge poslove koji su joj bili faktički povjereni (podizanje novca iz banke), imala svojstvo službene osobe u privrednom društvu Cinkarna-Kvarc d.o.o. Tuzla, zbog čega nisu uvaženi navodi iz žalbe u kojima je apelantica tvrdila suprotno.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je osporila način na koji je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje. Apelantica ponavlja tvrdnju da je nalaz vještaka nezakonit dokaz na kojem se presuda nije mogla temeljiti, zato što u spis nije uložena naredba za financijsko vještačenje. Dalje, apelantica tvrdi da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu iznijeli ocjenu dokaza, posebno iskaza svjedoka F. B. i A. F, nego su ti dokazi samo interpretirani, bez iznošenja njihove ocjene. Apelantica također ponavlja i tvrdnju da ona, budući da je bila zaposlena na mjestu administrativnog radnika, nije imala svojstvo odgovorne osobe, kako su to sudovi zaključili. Dalje, apelantica tvrdi da drugostupanjski sud nije suštinski odgovorio na njene žalbene navode, nego se „koristio stereotipom“ pri obrazloženju da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio dokaze i donio pravilne zaključke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, točka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 20. juna 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odluke u pogledu utvrđenih činjenica. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali jasne razloge za svoj zaključak zašto činjenica da naredba za vještačenje nije uvrštena u dokazni materijal ne dovodi u pitanje zakonitost dokaza – nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Također, redoviti sudovi su jasno obrazložili razloge kojima su se rukovodili kada su utvrdili da je apelantica u konkretnom slučaju imala svojstvo odgovorne osobe iz člana 2. stav 3. KZ. Redoviti sudovi su, također, dali detaljnu i jasnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj vezi, i obrazložili zašto apelantičini prigovori nisu mogli dovesti do drugačije odluke od one koja je donesena. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi odgovorili na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke, te da apelantičini navodi ne mogu dovesti do zaključka da su sudovi odlučili proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud nije utvrdio da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu, niti je apelantica takvo nešto tvrdila. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka. Pri tome, činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao njenim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek.

14. Apelantica je u tekstu apelacije navela da smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Međutim, povredu ovog prava nije dalje obrazlagala, niti je te navode potkrijepila bilo kakvim argumentima ili dokazima. Stoga se Ustavni sud neće baviti ovim apelantičinim navodima.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/21 (M.Č.) | Sudska praksa | Aktio