Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/21 (International Medical Centers Banjaluka)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Konkurencijsko vijeće
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o konkurenciji · čl. 6
- Zakon o konkurenciji
- Zakon o izmjeni Zakona o konkurenciji
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o konkurenciji
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1231/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1231/21, rješavajući apelaciju International Medical Centers Banjaluka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija International Medical Centers Banjaluka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033346 20 Uvp od 25. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. International Medical Centers Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Igor Sjerikov i Stevan Dimitrijević, advokati iz Banjaluke, podnio je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 033346 20 Uvp od 25. marta 2021. godine i S1 3 U 033346 19 U od 8. jula 2020. godine.
2. Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) je Rješenjem broj UP-06-26-4-013-7/19 od 23. jula 2019. godine odbilo apelantov zahtjev „za produženje roka pojedinačnog izuzeća Ugovora o obezbjeđivanju specijalizovane usluge teleterapije i brahiterapije onkološkim bolesnicima u okviru Kliničkog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: ugovor), od zabrane, u smislu člana 5. i člana 6. st. (2) i (3) Zakona o konkurenciji“.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ugovor izuzet od zabrane (sporazuma i drugih akata „koji za cilj i posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije na relevantnom tržištu, sprečavanje čiji je cilj ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije“) u maksimalnom trajanju od pet godina na osnovu rješenja Konkurencijskog vijeća od 14. juna 2010. godine. Izuzeće od zabrane se odnosilo na član 5. tačka 5.13. ugovora kojim je propisano da „Vlada“ i „Fond“, kao savjesne ugovorne strane, garantuju da neće tokom trajanja ugovora formirati niti finansirati novi centar za radioterapiju na području Grada Banjaluke, ukoliko apelant ispunjava sve obaveze iz ugovora. Takođe, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je rješenjem Konkurencijskog vijeća od 9. decembra 2014. godine, na apelantov zahtjev, produženo izuzeće od zabrane tog ugovora za dodatnih pet godina. U vezi s. tim, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da je članom 6 stav (2) Zakona o konkurenciji propisano da pojedinačno izuzeće ima ograničen rok važenja, s tim da ono ne može trajati duže od pet godina. Takođe, ukazalo je da je stavom (3) istog člana propisano da se taj rok može na zahtjev stranaka ponovo produžiti za najviše pet godina, ako se dokaže da sporazum i dalje zadovoljava uslove iz člana 4. stav (3) ovog zakona. Imajući u vidu navedeno, odnosno da je rok za pojedinačno izuzeće ugovora već jednom produžen u maksimalnom trajanju, Konkurencijsko vijeće je zaključilo da ne postoje zakonom propisani uslovi za ponovno produženje tog roka.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 033346 19 U od 8. jula 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Konkurencijskog vijeća. Sud BiH je u obrazloženju konstatovao da je Konkurencijsko vijeće pravilno zaključilo da ne postoje zakonski uslovi za ponovno produženje roka pojedinačnog izuzeća ugovora u smislu odredbi člana 6. st. (2) i (3) Zakona o konkurenciji.
5. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude, koji je Sud BiH odbio presudom broj S1 3 U 033346 20 Uvp od 25. marta 2021. godine. U obrazloženju, Sud BiH je konstatovao da su neosnovani apelantovi prigovori da se izuzeće može produžavati svakih pet godina ako za to postoje uslovi. Naime, Sud BiH je ocijenio da je to u suprotnosti sa odredbama člana 6. st. (2) i (3) Zakona o konkurenciji, kojima je jasno propisana dužina trajanja pojedinačnog izuzeća. Sud je ukazao da drugačije tumačenje navedenih odredbi ne bi bilo u svrhu promocije tržišne konkurencije u BiH, kao osnovnog cilja Zakona o konkurenciji u smislu člana 1. tog zakona. Shodno tome, sud je zaključio da je bez uticaja apelantovo pozivanje i tumačenje „odredbe Rimskog sporazuma i dr“. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je Zakon o konkurenciji lex specialis i da je članom 43. stav 7. tog zakona propisano da se Konkurencijsko vijeće, radi ocjene datog slučaja, može koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije. Međutim, Sud BiH je konstatovao da se, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, radi se o mogućnosti ali ne i obavezi. Osim toga, za razliku od te mogućnosti, primjena Zakona o konkurenciji je obligatorna, te da BiH nije članica Evropske unije. Shodno tome, Sud BiH je ocijenio da je osporena odluka pravilna.
6. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant, u suštini, ponavlja navode istaknute u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Smatra da je osporenim odlukama pogrešno tumačen član 6. st. (2) i (3) Zakona o konkurenciji u vezi sa članom 81. „Rimskog sporazuma“ i uredbom „Vijeća EU“ broj 1/2003 od 16. decembra 2002. godine.
7. Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. st. (2) i (3) (Sadržaj i trajanje pojedinačnog izuzeća) (2) Pojedinačno izuzeće ima ograničen rok važenja, s tim da ono ne može trajati duže od pet godina. (3) Rok iz stava (2) ovog člana može se na zahtjev stranaka ponovo produžiti za najviše pet godina, ako se dokaže da sporazum i dalje zadovoljava uslove iz člana 4. stav ( 3) ovog zakona. Član 43. stav (7) (Konačna rješenja Konkurencijskog vijeća) (7) Konkurencijsko vijeće, u svrhu ocjene datog slučaja, može se koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su Sud BiH i Konkurencijsko vijeće, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o konkurenciji, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i Konkurencijsko vijeće, nasuprot apelantovim tvrdnjama detaljno, jasno i argumentovano obrazložili svoj zaključak da ne postoje uslovi za produženje roka pojedinačnog izuzeća ugovora u smislu odredbi člana 6. st. (2) i (3) Zakona o konkurenciji. Pri tome, Sud BiH je jasno obrazložio zašto apelantovi navodi u vezi sa primjenom međunarodnih akata, koje ponavlja u apelaciji, ne mogu uticati na drugačije odlučenje. Na taj način je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja. Takođe, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim , Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić