Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/21 (A.P. i M.I.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3192/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3192/21, rješavajući apelacije A. P. i M. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002514 20 U 2 od 8. jula 2021. godine i
M. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 70 0 U 008330 20 U od 26. maja 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3192/21
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Gavran d.o.o. iz Posušja, podnio je 9. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002514 20 U 2 od 8. jula 2021. godine. AP-3193/21
2. M. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Gavran d.o.o. iz Posušja, podnio je 9. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda 70 0 U 008330 20 U od 26. maja 2021. godine.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3192/21. Činjenice u predmetu broj AP-3192/21
Uvodna napomena
4. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-41-736/07 od 30. oktobra 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu povreda koje je zadobio kao pripadnik HVO, sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
Osporene odluke
5. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-6620/13 od 14. jula 2020. godine, donesenom po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu, zaključno sa danom donošenja rješenja.
6. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je apelantov predmet uputilo Ljekarskoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija), radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja svojstva RVI. Ljekarska komisija je u nalazu i mišljenju od 18. decembra 2019. godine navela da je apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Dalje je navelo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 10. juna 2020. godine, kojim je potvrdila stepen apelantovog vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaklo da je ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata. S obzirom da je utvrđeno da je invaliditet ispod 20%, ukazano je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za daljnje priznavanje svojstva RVI.
7. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja. U obrazloženju, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela konačan nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je apelantu omogućeno da učestvuje u postupku. Takođe je ukazao da je odredba člana 7. st. (2) i (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti prema zauzetom stavu u presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine proglašena neustavnom u dijelu: „i sam riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu“. Međutim, ukazao je da je u konkretnom slučaju tuženi upravnu stvar nije riješio bez učešća apelanta u postupku. Činjenice u predmetu broj AP-3193/21
Uvodna napomena
8. Rješenjem Službe broj 08-41-629/05 od 22. avgusta 2005. godine apelantu je priznato svojstvo RVI, V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu oboljenja koje je zadobio kao pripadnik HVO, sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
Osporene odluke
9. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2791/17 od 12. maja 2020. godine, donesenom po službenoj dužnosti, u ponovnom postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI, VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta.
10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je predmet dostavilo ljekarskoj komisiji koja je donijela nalaz i mišljenje od 9. septembra 2019. godine u kojem je navela da apelantov vojni invaliditet iznosi 60%, VI grupe. Dalje je navelo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 22. oktobra 2019. godine, kojim je potvrdila stepen apelantovog vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaklo da je ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata. S obzirom da je utvrđeno da je invaliditet 60%, ukazano je da su ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti i čl. 3. i
10. Zakona o pravima branilaca za daljnje priznavanje svojstva RVI.
11. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela konačan nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na neustavnost Zakona o provođenju kontrole, jer je postupak proveden u skladu sa odredbama tog zakona koje nisu proglašene neustavnim. Osim toga, naveo je da je postupak proveden u skladu sa pravilima upravnog postupka, da je apelantu data mogućnost da učestvuje u postupku, da je iskoristio pravo da izjavi prigovor, kao i pravo da pokrene upravni spor.
12. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navode da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelanti ukazuju da su u konkretnim slučajevima primijenjene odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-17/12. od 7. februara 2013. godine utvrđeno da navedene odredbe nisu u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti osporavaju konačne nalaze i mišljenja ljekarske komisije i navode da oni nisu dovoljno obrazloženi, te da na osnovu njih Ministarstvo nije moglo donijeti pravilna i na zakonu zasnovana rješenja. Takođe ističu da im nikada nije data mogućnost „da se očituju po pitanju upravnih postupaka“, odnosno da nisu imali mogućnost da učestvuju u postupku. Apelanti su se pozivali na presude Vrhovnog suda br. 70 0 U 006922 18 U od 4. marta 2021., 70 0 U 007632 19 U od 27. maja 2021. i 70 0 U 00616 18 U od 26. septembra 2019. godine, te smatraju da različite presude istog suda izazivaju pravnu nesigurnost.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U odnosu na navode apelanata da nisu imali mogućnost da učestvuju u postupku, Ustavni sud smatra da apelanti ukazuju na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). U konkretnim slučajevima, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda slijedi da je ljekarska komisija, postupajući po prigovorima apelanata donijela nalaze i mišljenja na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednih pregleda apelanata. Dakle, proizlazi da su apelanti nesporno imali priliku da učestvuju u postupku, odnosno da neosnovano prigovaraju da im nije omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
17. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog suda i Ministarstva slijedi da su na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije i u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, donesene odluke da apelantu prestaje svojstvo RVI (predmet broj AP-3192/21), odnosno da se apelantu i dalje priznaje status RVI, ali u manjem procentu vojnog invaliditeta (predmet broj AP-3193/21). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoje zaključke zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Dalje, apelanti ukazuju da je u postupcima primijenjena odredba člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ovi navodi apelanata neosnovani (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5/21 od 6. jula 2022. godine, tačka 47., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na presude Vrhovnog suda i tvrde da različite presude istog suda izazivaju pravnu nesigurnost (vidi tačku 12. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 1076/09 ukazao da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. To će načelo biti prekršeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, dolaze protivrječne odluke u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, te kada su u tim odlukama izostala obrazloženja iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da iz presuda na koje su se apelanti pozvali, slijedi da drugostepena ljekarska komisija nije odgovorila na prigovore tužilaca izjavljene protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, odnosno da nalazi ljekarskih komisija nisu precizni i obrazloženi, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 13.a stav 4. Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Međutim, u konkretnim slučajevima iz osporenih presuda Vrhovnog suda proizlazi da je ljekarska komisija, po prigovorima apelanata, donijela konačne nalaze i mišljenja u kojima je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta apelanata, u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednih pregleda apelanata. Dakle, ne može se govoriti o identičnim situacijama kao u konkretnim predmetima, tako da su i ovi navodi neosnovani. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Apelanti su se pozvali i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi sa tim nisu dali bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38., dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelanata prima facie neosnovani.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman