Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1937/21 („Mellain“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1937/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1937/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Mellain“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Mellain“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 242664 20 Kž od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 242664 15 K od 24. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Mellain“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant; napomena: apelantov naziv do 22. aprila 2021. godine bio je „Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla), koji zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 2. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 242664 20 Kž od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 242664 15 K od 24. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. aprila do 23. maja 2022. godine. Odgovori su 12. septembra 2022. godine proslijeđeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je 15. septembra 2022. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je bio investitor izgradnje stambeno-poslovnog objekta „Mellain“ u Tuzli (u daljnjem tekstu: poslovni objekat). Na gradilištu poslovnog objekta 8. aprila 2014. godine dogodila se nezgoda u kojoj je Z. Š. (u daljnjem tekstu: oštećeni) doživio nezgodu, usljed koje je preminuo.

6. Zbog te nezgode Tužilaštvo je provelo istragu i 7. jula 2015. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, M. S. (apelantove odgovorne osobe) i S. M. (glavnog voditelja radova na poslovnom objektu), koju je Općinski sud potvrdio 31. jula 2015. godine.

Postupak okončan osporenim presudama

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 242664 15 K od 24. februara 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo – teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova iz člana 326. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 128. stav 1. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjeno krivično djelo apelant je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 KM. Tom presudom optuženi S. M. je oslobođen optužbe. Oštećena M. Š. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak.

8. Apelant je proglašen krivim zato što je M. S. kao njegova odgovorna osoba nakon 30. marta 2014. godine propustila da imenuje nadzornog inžinjera koji bi obavljao poslove nadzora nad provođenjem mjera zaštite na radu pri izvođenju radova na gradilištu poslovnog objekta. Obaveza investitora da imenuje nadzornog inžinjera za provođenje mjera zaštite na radu je propisana članom 91. stav 3. Zakona o prostornom uređenju i građenju Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju). Utvrđeno je da je zbog nepostojanja nadzora stručne osobe, koja bi uvidjela i naložila otklanjanje nedostataka u provođenju mjera zaštite na radu, došlo do grubog kršenja propisanih mjera, odnosno da ventilacioni otvori na poslovnom objektu, koji predstavljaju opasnost od pada s visine, nisu bili osigurani. Ta obaveza je propisana i u poglavljima 8. i 14. Elaborata sigurnosti s elaboratom uređenja gradilišta pri izvođenju radova izgradnje stambeno-poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: Elaborat o sigurnosti). Utvrđeno je da je usljed tih propusta 8. aprila 2014. godine došlo do „propadanja oštećenog kroz nezaštićeni ventilacioni otvor“, koji je od posljedica pada preminuo.

9. Općinski sud je naveo da je tokom dokaznog postupka pred sudom saslušano 14 svjedoka, među kojim je i optuženi S. M., te vještaci za sudsku medicinu i zaštitu na radu. Također, izvedeni su mnogobrojni materijalni dokazi detaljno navedeni na oko dvije stranice presude. Općinski sud je sve dokaze interpretirao i cijenio u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i na osnovu njih zaključio da je apelant učinio krivična djela za koja je optužen. Naime, Općinski sud je iz iskaza svjedoka utvrdio da je oštećeni prije stradanja radio na dijelu poslovnog objekta na kojem su bile urađene instalacije, a koje je, na apelantov zahtjev, trebalo izmjestiti. Svjedoci su potvrdili da ventilacioni otvori u poslovnom objektu nisu bili osigurani od pada u dubinu, te da su nakon pada oštećenog ti otvori zatvoreni, što je konstatirano i na zapisniku o inspekcijskom nadzoru. Tu činjenicu Općinski sud je utvrdio i iz nalaza i mišljenja vještaka M. B. Dalje, Općinski sud je ukazao na sadržaj apelantovog Elaborata sigurnosti, u kojem je određeno da se mjesta na gradilištu gdje postoji stalna ili povremena opasnost moraju na jasan i vidljiv način obilježiti i propisno ograditi, te da su opasna mjesta na gradilištu, između ostalih, otvori na etažama i stepeništima i liftovski otvori. Općinski sud je istakao da je apelant bio dužan, u skladu sa članom 91. stav 3. Zakona o prostornom uređenju, da osigura stručni nadzor nad građenjem. Utvrđeno je da je apelant imao zaključen takav ugovor sa A. Š. u periodu od 30. septembra 2013. do 30. marta 2014. godine, ali da taj ugovor nije produžen. Nakon što se desila nesreća u kojoj je oštećeni poginuo, apelant je 30. aprila 2014. godine zaključio ugovor sa R. S., koji je zadužen da obavlja nadzor nad provođenjem mjera zaštite na radu na gradilištu poslovnog objekta. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, u periodu od 30. marta do 30. aprila 2014. godine na poslovnom objektu nije bilo nadzornog inžinjera za provođenje mjera zaštite na radu, niti je apelant u nedostatku stručne osobe preduzeo mjere za sigurnost radnika. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant na taj način postupio suprotno odredbama člana 91. stav 3. Zakona o prostornom uređenju i poglavljima 8. i 14. Elaborata o sigurnosti, usljed kojih nedostatka je došlo do pogibije oštećenog.

10. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije Općinski sud je imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti predviđene članom 49. KZFBiH koje utječu na to da kazna bude veća ili manja. Sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da apelant do tada nije kažnjavan. Od otežavajućih okolnosti sud je cijenio da se radi o grubom kršenju građevinskih propisa, što je izazvalo opasnost po život ljudi, a radilo se o velikom građevinskom kompleksu na kojem je bio angažiran veći broj izvođača s velikim brojem radnika, usljed čega su nastale nesagledive posljedice za porodicu oštećenog.

11. Kantonalni sud je, u vijeću sastavljenom od sudije Huse Porobića kao predsjednika vijeća te sutkinja Rozalije Džanić i Merside Sušić kao članica vijeća, donio Presudu broj 32 0 K 242664 20 Kž od 4. marta 2021. godine kojom su odbijene žalbe Tužilaštva i apelantovih branilaca i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, između ostalog, ocijenio da su svi žalbeni navodi neosnovani, o čemu je u presudi dao detaljno obrazloženje. Naročito, Kantonalni sud je zaključio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio Krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela – teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi i imovine u vezi s krivičnim djelom nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno donio odluku o krivičnopravnoj sankciji. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje, prema apelantovom stavu, ogleda se u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava te u dužini trajanja postupka pred redovnim sudovima. Osim toga, apelant ističe da osporene presude ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke. Apelant smatra da iz osporenih presuda proizlazi da je uzrok smrti oštećenog apelantov propust da nakon 30. marta 2014. godine angažira stručnu osobu za nadzor primjene mjera zaštite na radu na poslovnom objektu. Međutim, kako apelant ističe, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je ventilacioni otvor kroz koji je pao oštećeni napravljen mnogo prije nesreće. Osim toga, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno da postoje elementi bića krivičnog djela iz člana 326. KZFBiH jer to krivično djelo može počiniti samo odgovorna osoba kojoj je povjereno projektiranje, rukovođenje ili izvođenje građevinskih radova, a ne investitor, što je apelant. Također, apelant smatra da je i odluka o vrsti i visini sankcije koja mu je izrečena donesena arbitrarno jer na glavnom pretresu nije izveden niti jedan dokaz na okolnost njegove privredne snage.

13. Dalje, apelant navodi da je u sastavu vijeća Kantonalnog suda bila sutkinja Rozalija Džanić i da postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njenu nepristrasnost, shodno odredbi člana 39. tačka f) ZKPFBiH. Pojašnjava da se pred Općinskim sudom vodio parnični postupak po tužbi tužiteljice Rozalije Džanić protiv PZU Lječilište ,,Aqua Bristol“ Tuzla (u daljnjem tekstu: Lječilište) radi naknade štete. Lječilište se fizički nalazi u stambeno-poslovnom objektu čiji je vlasnik i graditelj apelant. Apelantov osnivač i Lječilište su ista osoba. Na sjednici drugostepenog vijeća kao punomoćnik, odnosno apelantov branilac pristupio je Senad Bešić, advokat iz Tuzle, dok je Lječilište u parničnom postupku zastupao Mirza Telalović, iz kojeg razloga apelant nije mogao istaći zahtjev za izuzeće na sjednici vijeća povodom te činjenice. Apelant smatra da „iz perspektive treće osobe“ navedena okolnost dovodi u sumnju nepristrasnost člana vijeća.b)Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je odgovorio da se pred Općinskim sudom vodio parnični postupak po tužbi Rozalije Džanić protiv Lječilišta radi naknade štete. Taj postupak je 19. novembra 2019. godine okončan sudskom nagodbom, na prijedlog punomoćnika Lječilišta. Dalje, Kantonalni sud je predmet u kojem je donio osporenu presudu primio 26. oktobra 2020. godine, odnosno 11 mjeseci i 23 dana nakon što je sklopljena navedena sudska nagodba. Apelant tokom postupka pred Kantonalnim sudom nije ukazivao da Lječilište i apelant imaju istog vlasnika, što sudu nije bilo poznato. Dalje, Kantonalni sud je odgovorio da je u obrazloženju presude odgovorio na sve apelantove prigovore, koji se ponavljaju i u apelaciji.

15. Općinski sud je u odgovoru istakao da je dužina trajanja postupka pred tim sudom prouzrokovana isključivo apelantovim procesnim postupcima i postupcima apelantove odgovorne osobe. U tom smislu, sud je detaljno naveo kada je i zašto odgađao ročišta, uključujući i traženje branilaca optuženih da se ročišta odgode, kao i da je apelant u toku postupka u dva navrata otkazao punomoć braniocu, te da je angažirao nove branioce koji su onda tražili odgode da bi se upoznali s predmetom. Sud je također istakao da je tokom postupka saslušano mnogo svjedoka, koji se nisu redovno odazivali pozivima suda jer su se neki od njih nalazili u inostranstvu i boravili su u BiH samo u određenom periodu. S obzirom na to da se radilo o troje optuženih, sud je redovno usklađivao termine za glavni pretres uz saglasnost branilaca jer je branilac optužene M. S. „uvijek bio prezauzet i s njim se teško dogovarao termin za glavni pretres“. Nakon što je 1. aprila 2019. godine dostavljen sporazum o priznanju krivnje za optuženu M. S., rješenjem suda od 4. aprila 2019. godine razdvojen je postupak u odnosu na M. S., a nastavljen je protiv apelanta i S. M. Nakon saslušanja većeg broja svjedoka i vještaka, čije je vještačenje bilo obimno, Općinski sud je 24. februara 2020. godine donio prvostepenu presudu. Apelant je 14. septembra 2020. godine zatražio i produženje roka za žalbu, pozivajući se na odredbe člana 307. stav 2. ZKPFBiH. Općinski sud je istakao da je odbrana propustila da izvede dokaze na okolnosti „apelantove privredne snage“.

16. Tužilaštvo je odgovorilo da iz zapisnika s glavnih pretresa proizlazi da je do odgađanja glavnih pretresa u predmetnom postupku najčešće ili skoro uvijek dolazilo zbog zahtjeva optuženih, odnosno zbog zdravstvenog stanja apelantove odgovorne osobe, kao i otkazivanja punomoći za apelanta i dostavljanja novih punomoći za druge branioce, koji su zbog obimnosti predmeta često tražili odgode pretresa kako bi se upoznali s predmetom.

17. Apelant je u izjašnjenju naveo da ostaje pri navodima iz apelacije i da su svi odgovori neosnovani.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 128. tačka d) Osnovi odgovornosti pravne osobe

Za krivično djelo koje je učinitelj učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba:

d) ili kad su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada zaposlenika. Član 139. stav (1) Odmjeravanje kazne pravnoj osobi (1) Pri odmjeravanju kazne pravnoj osobi uzima se u obzir, pored općih pravila za odmjeravanje kazne iz člana 49. (Opća pravila za odmjeravanje kazne) ovog zakona i privredna snaga pravne osobe. Član 326. Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova (1) Odgovorna osoba koja pri projektiranju, upravljanju ili izvođenju gradnje ili građevinskih radova postupi protivno propisima ili općepriznatim tehničkim pravilima i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina. (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Član 328. stav (4) Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. stav 4.; člana 324. st. 3. i 4.; člana 325. stav 3. i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

19. Zakon o prostornom uređenju i građenju („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/11, 4/13, 15/13, 3/15, 2/16, 4/17 i 22/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 91. st. (1), (2) i (3) (Investitor) (1) Investitor je pravna ili fizička osoba u čije ime i za čiji račun se gradi građevina i vrše drugi zahvati u prostoru sukladno odredbama ovog zakona. (2) Projektiranje, reviziju projekata, građenje i stručni nadzor nad građenjem investitor je dužan povjeriti pravnim ili fizičkim osobama registriranim za obavljanje tih djelatnosti. (3) Investitor je dužan osigurati stručni nadzor nad građenjem najkasnije do dana otpočinjanja pripremnih radova.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 14. st. (1) i (2)

Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice. (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Član 16. Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 39. tačka f) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

1. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno zaključili da u apelantovim radnjama postoje krivična djela za koja je proglašen krivim, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant ukazuje na pristrasnost jednog od članova sudskog vijeća. Apelant je problematizirao i dužinu trajanja postupka.a)U odnosu na navode o pristrasnosti sudije

25. Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo razmotriti apelantove navode u vezi s kršenjem standarda nepristrasnosti suda. Takav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju prava na pravično suđenje bespredmetno ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu apelantovog prava koje se tiče procesnih propusta u smislu nepristrasnosti suda (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-719/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 31).

26. U konkretnom slučaju, apelant ukazuje na pristrasnost sutkinje Rozalije Džanić koja je bila član vijeća Kantonalnog suda (vidi tačku 12. ove odluke). U vezi s tim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud naglašava da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, predstavka broj 29369/10, tačka 73. s daljnjim referencama ). Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. U vezi s dokazima koji se traže, Evropski sud je, na primjer, tražio da se utvrdi da li je sudija iskazao neprijateljstvo ili zlonamjernost iz ličnih razloga (idem, tačka 74).

27. U konkretnom slučaju, apelant je doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sutkinje Rozalije Džanić. Međutim, činjenice koje apelant u apelaciji navodi kao okolnosti koje, prema njegovom mišljenju, izazivaju sumnju u pristrasnost sudije su, prema stavu Ustavnog suda, neosnovane. Apelantovi navodi da je redovni sud bio pristrasan i da se to odrazilo na donošenje odluka krajnje je paušalan i bez ikakvog uporišta, naročito kada se imaju u vidu obrazloženja osporenih presuda. U prilog tome ide i činjenica da apelantov punomoćnik, koji je bio prisutan na sjednici vijeća u čijem sastavu je bila i ta sutkinja, nije isticao bilo kakvu okolnost iz koje bi se zaključilo da je sutkinja Rozalija Džanić prilikom postupanja u predmetu iskazala neprijateljstvo ili zlonamjernost iz ličnih razloga. Osim toga, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant i Lječilište imaju istog vlasnika i da je sjedište Lječilišta u apelantovom prostoru ne predstavlja razloge iz kojih bi proizlazila bilo kakva sumnja u nepristrasnost sutkinje Rozalije Džanić koja je protiv Lječilišta vodila privatni spor. Stoga, kad se sve uzme u obzir, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje subjektivne nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i standarda koji su navedeni te da su zbog toga neosnovani.b)U odnosu na navode o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava

28. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

29. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje da su sudovi jasno obrazložili svoje zaključke o apelantovoj krivici. Naime, Ustavni sud zapaža da presuda Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto je apelant kao pravna osoba proglašen krivim za krivično djelo – teška krivična djela protiv sigurnosti ljudi i imovine u vezi s krivičnim djelom nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova. Također, Općinski sud je u obrazloženju dao razloge za primjenu odredbi KZFBiH prilikom odlučivanja o sankciji koju će apelantu izreći (vidi tačku 10. ove odluke). Zatim, Ustavni sud smatra da su svi navodi koje je apelant iznio u apelaciji već razmotreni pred Općinskim i Kantonalnim sudom i da su o tome data dovoljna i relevantna obrazloženja, kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, koja se ne mogu ocijeniti ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da nema ništa što bi ukazivalo da su apelantu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije sadržane u pravu na pravično suđenje, osim prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravičan postupak neosnovani.

30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.c)U odnosu na navode o dužini postupka

31. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, tačka 38, i Vidak protiv Hrvatske, presuda od 23. septembra 2021. godine, aplikacija broj 67141/14, tačka 58).

33. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da period koji se uzima u obzir prilikom utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je apelant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 10302/05, tačka 25). Ustavni sud konstatira da je apelant u spis dostavio optužnicu iz koje proizlazi da je Tužilaštvo 8. maja 2015. godine ispitalo apelantovog zakonskog zastupnika pa proizlazi da je krivični postupak protiv apelanta počeo tog datuma. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan donošenjem osporene presude od 4. marta 2021. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud ispitati je pet godina i deset mjeseci.

34. Kao što je već navedeno, u konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je odlučivano o optužbi protiv apelanta, ali i apelantove odgovorne osobe M. S. i glavnog voditelja radova na poslovnom objektu S. M. S obzirom na složenost pitanja u predmetnom postupku, broj svjedoka koje je bilo potrebno ispitati i dokaza koje je trebalo provesti, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu.

35. Dalje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju postoji veliki stepen doprinosa dužini trajanja prvostepenog postupka kako apelanta tako i optuženih M. S. i S. M. Ustavni sud zapaža da je do odgađanja glavnih pretresa u postupku najčešće ili skoro uvijek dolazilo zbog zahtjeva optuženih, odnosno zbog zdravstvenog stanja apelantove odgovorne osobe, kao i otkazivanja punomoći apelantovim braniocima i angažiranja novih, koji su zbog obimnosti predmeta često tražili odgode pretresa kako bi se upoznali s predmetom, kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda i Tužilaštva. Apelant u izjašnjenju na odgovore te navode nije osporio bilo kakvim dokazima osim što je naveo da su „neosnovani“.

36. Kada je u pitanju ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao četiri godine i devet mjeseci i da je taj sud nesporno preduzimao niz procesnih radnji u vidu održavanja velikog broja ročišta. Uzimajući u obzir navode koje je u vezi s tim iznio Općinski sud u odgovoru na apelaciju, Ustavni sud smatra da se radi o objektivnim okolnostima, te da je sud stalnim zakazivanjem pretresa preduzimao mjere radi efikasnijeg rješavanja predmeta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je odluka po izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude donesena u roku od oko četiri mjeseca nakon što je Kantonalni sud primio spis na postupanje od Općinskog suda. Dakle, Kantonalni sud je nesporno iskazao adekvatnu ažurnost u postupku odlučivanja po žalbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim okolnostima smatra da ništa ne ukazuje da su redovni sudovi svjesno i namjerno odugovlačili krivični postupak.

37. Stoga, iako je postupak ukupno trajao oko pet godina i deset mjeseci, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja krivičnog postupka ne može staviti na teret sudovima, već da je apelantovo ponašanje i ponašanje ostalih optuženih u najvećoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Ostali navodi

38. Što se tiče apelantovog pozivanja na pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud te navode neće razmatrati. VII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi donijeli odluke o apelantovoj krivici u kojima su dali jasne i relevantne razloge za svoj zaključak, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni u jednom segmentu, niti suprotnim garancijama koje nudi pravo na pravično suđenje, a nije došlo ni do povrede prava na nepristrasan sud.

40. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su, pored objektivnih okolnosti, dužini trajanja postupka od pet godina i deset mjeseci u najvećoj mjeri doprinijeli apelant i drugi optuženi.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman