Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4200/22 (M. V.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Nekretnina
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4200/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4200/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Miloš Vasiljević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Vasiljević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 056387 22 Rev od 23. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Dajana Kojić iz Gradiške, podnio je 7. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 056387 22 Rev od 23. kolovoza 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno je da je bez pravnog djelovanja prema tužiteljici (M. V.) ugovor o darovanju od 28. veljače 2013. godine koji je zaključen između M. V. kao darovatelja (u daljnjem tekstu: dužnik) i apelanta kao obdarenika. Tim ugovorom darovatelj je apelantu darovao u posjed i vlasništvo nekretnine koje su pobliže označene u izreci prvostupanjske presude. Istom presudom, obvezan je apelant da trpi da tužiteljica svoje potraživanje koje ima prema dužniku na temelju pravomoćne presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 25. siječnja 1991. godine, namiri prodajom spornih nekretnina, do iznosa koliko je potrebno za ispunjenje njezinih potraživanja.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je presudom Osnovnog suda od 25. siječnja 1991. godine, tada maloljetna tužiteljica povjerena na zaštitu i odgoj majci. Dužnik je obvezan da doprinosi tužiteljicinom uzdržavanju po 30% od svog mjesečnog osobnog dohotka koji ostvaruje kod poslodavca MP „Nova štampa“. Također, utvrđeno je da je tužiteljica 7. travnja 2011. godine pokrenula ovršni postupak, te da je rješenjem o ovrsi od 24. ožujka 2014. godine dozvoljena ovrha na spornim nekretninama. Međutim, utvrđeno je da je navedenim ugovorom dužnik darovao apelantu sporne nekretnine, pa je postupak prekinut do okončanja parničnog postupka budući da dužnik nema druge imovine, niti primanja zato što mu je radni odnos prestao 26. veljače 2007. godine.

4. Vrhovni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda od 15. veljače 2018. godine dužnik oglašen krivim zbog kaznenog djela izbjegavanja uzdržavanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tužiteljica dokazala da ima osnovano i dospjelo potraživanje prema dužniku, te da je dužnik darovanjem spornih nekretnina apelantu, doveo u pitanje ostvarivanje tog potraživanja. Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno, nije od utjecaja na rješenje konkretnog spora. Naime, Vrhovni sud je ukazao da podnošenje paulijanske tužbe nije uvjetovano činjenicom da je potraživanje vjerovnika utvrđeno pravomoćnom presudom, ali da je u konkretnom slučaju utvrđeno. Također, istaknuo je da vjerovnik može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji dužnika i u slučaju da nije pokrenuo parnicu za ostvarivanje svog novčanog potraživanja, te ako nije po pravomoćnoj presudi pokrenuo ovršni postupak radi njenog izvršenja. U svezi s tim, sud je ukazao da je tužiteljica vođenjem ovršnog postupka protiv dužnika dokazala da on nema druge imovine i da nije u mogućnosti ispuniti svoju obvezu prema njoj. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da su ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu čl. 280. i 281. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da ne postoji ovršna isprava, pa samim time ni utvrđeno potraživanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) i članka 8. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje zbog čega smatra da apelantovi navodi da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno nisu bili od utjecaja na rješenje konkretne pravne stvari. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni obiteljski život, dom i dopisivanje. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je ovo njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 8. Europske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4200/22 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio