Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2454/21 (S. Đ.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Naknada štete
  • Miješanje u imovinu
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2454/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2454/21, rješavajući apelaciju Seada Đođića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Sead Đođić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 168198 21 Kž 2 od 21. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 168198 21 K2 od 25. februara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Đođić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 9. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 168198 21 Kž 2 od 21. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 168198 21 K2 od 25. februara 2021. godine. Apelant je 4. novembra 2021. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda te od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori su dostavljeni 7, 12. i 14. aprila 2022. godine, pa ih je Ustavni sud 14. aprila 2022. godine proslijedio apelantovim punomoćnicima na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je dostavljeno 18. aprila 2022. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 43 0 K 168198 20 K 2 od 25. februara 2021. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio produženo krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u stjecaju s krivičnim djelom prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Apelant je obavezan da, u skladu sa članom 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Federalnom zavodu za PIO – Kantonalnoj administrativnoj jedinici u Zenici (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 29.843,87 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, dok je s preostalim dijelom tog zahtjeva oštećeni upućen na građansku parnicu. Na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH, stavljena su van snage rješenja koja je oštećeni donio 2. novembra 2009. godine i 11. juna 2010. godine.

5. Apelant je proglašen krivim što je, u dva navrata, radi podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju nabavio lažnu medicinsku dokumentaciju, i to otpusna pisma Kantonalne bolnice Zenica, Služba za psihijatriju, br. 718/08 i 24/10 (u daljnjem tekstu: sporna otpusna pisma ili pismo broj 718/08 i pismo broj 24//10). U tim pismima je lažno naveden podatak da je apelant bio u bolnici na liječenju od 9. oktobra do 14. novembra 2008. godine, odnosno od 8. do 26. januara 2010. godine. Utvrđeno je da je apelant sporna otpusna pisma upotrijebio u postupku koji je pokrenuo radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju, nakon čega je direktor oštećenog donio rješenja kojima je apelantu to pravo priznato.

6. Općinski sud je naveo da je među strankama bilo sporno da li su sporna otpusna pisma krivotvorena. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Kantonalna bolnica 26. oktobra 2018. godine dostavila Federalnoj upravi policije Sarajevo ovjerenu fotokopiju pisma broj 718/08 koje glasi na ime R. Dž., koji je liječen u Kantonalnoj bolnici od 9. oktobra do 20. novembra 2008. godine. Te činjenice, kako je istakao Općinski sud, jasno ukazuju da je pismo broj 718/08 krivotvoreno za potrebe ostvarivanja apelantovog prava na invalidsku penziju. Kantonalna bolnica je u istom dopisu navela da pismo broj 24/10 ne postoji u zvaničnoj evidenciji te bolnice. Općinski sud je na osnovu iskaza svjedoka odbrane dr. A. Č. utvrdio da je taj svjedok kao šef Odjela psihijatrije sačinio i potpisao sporna otpusna pisma, na kojim se potpisao „za načelnika službe“. Općinski sud je i iz pravosnažne presude Općinskog suda broj 43 0 K 179404 20 K od 21. jula 2020. godine utvrdio da je dr. A. Č. priznao krivnju za krivično djelo krivotvorenja službene isprave, tj. da je pismo broj 24/10 krivotvorio za potrebe apelantovog penzioniranja.

7. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su ovjerene fotokopije spornih otpusnih pisama nezakoniti dokazi zato što ih je ovjerio oštećeni. Naime, kako je obrazloženo, Kantonalna bolnica nije ni mogla ovjeriti te dokumente zato što ih je dr. A. Č. krivotvorio. Da se radi o vjerodostojnim fotokopijama originala tih pisama na glavnom pretresu je potvrdio svjedok dr. A. Č. kada su mu ovjerene fotokopije pisama date na uvid. Također, Općinski sud je na osnovu iskaza svjedokinja Ž. S. i A. P. (oštećenikovih uposlenica) utvrdio da stranke prilikom podnošenja zahtjeva za penzioniranje po osnovu invalidnosti ovlaštenom uposleniku daju na uvid originalnu medicinsku dokumentaciju i istovremeno predaju fotokopije te dokumentacije, koju ovlašteni radnik uporedi i utvrdi da su fotokopije saglasne originalu, pa je tako urađeno i kada je apelant podnio zahtjev za penzioniranje.

8. Općinski sud je utvrdio da iz materijalnih dokaza odbrane, i to iz otpusnog pisma Kantonalne bolnice broj 957/07 (u kojem je navedeno da je apelant bio u bolnici na liječenju od 19. decembra 2007. do 25. januara 2008. godine) i druge medicinske dokumentacije koja glasi na apelantovo ime, proizlazi da se apelant u ranijem periodu liječio zbog određenih psihičkih problema. Sud je tu činjenicu utvrdio i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke dr. neuropsihijatra Š. H., koji je potvrdio da je kod apelanta navedena dijagnoza uspostavljena od kraja 2007. godine. Vještak je potvrdio da su ta dijagnoza i otpusno pismo broj 957/07 bitni za utvrđivanje I kategorije invalidnosti kod apelanta, ali da se bez spornih otpusnih pisama ne bi mogla donijeti odluka o apelantovom pravu na invalidsku penziju. Ta okolnost, kako je navedeno, ukazuje da su sporna otpusna pisma bila odlučna za apelantovo penzioniranje. Općinski sud je istakao da su na odlučujući značaj spornih pisama u iskazima ukazali i stručni svjedoci M. Š. i M. A. O., koji su pojasnili da se bez bolničkog liječenja ne može utvrditi I kategorija invalidnosti kod psihičkih oboljenja, koja je uvjet za penzioniranje po osnovu invalidnosti. Svjedoci su pojasnili da se samo u bolničkom liječenju može u potpunosti utvrditi stvarno stanje zdravlja pacijenta, dok ambulantno liječenje ne pruža takve mogućnosti. Te činjenice, kako je naveo Općinski sud, u cijelosti pojašnjavaju zbog čega je apelant pribavio i upotrijebio sporna otpusna pisma jer bez njih ne bi mogao dobiti I kategoriju invalidnosti. Općinski sud je naveo da je na odlučan značaj spornih otpusnih pisama prilikom ostvarivanja apelantovog prava na invalidsku penziju Tužilaštvo ukazalo na indirektan način pravosnažnim presudama iz kojih proizlazi da su i druga lica prilikom ostvarivanja prava na invalidsku penziju zbog psihičkih oboljenja koristila krivotvorena otpusna pisma.

9. Općinski sud je ukazao da je članom 15. stav 1. tačka d) KZFBiH propisano da je relativna zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo krivotvorenja isprave deset godina. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu proizlazi da je prva radnja izvršenja produženog krivičnog djela krivotvorenja isprave preduzeta 24. marta 2008. godine, a posljednja 11. juna 2010. godine. Općinski sud je zaključio da rok za zastaru krivičnog gonjenja, koji je propisan članom 15. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u konkretnom slučaju teče od preduzimanja posljednje radnje produženog krivičnog djela krivotvorenja isprave, odnosno od 11. juna 2010. godine, te da relativna zastara od deset godina nastupa 11. juna 2020. godine. Budući da je Tužilaštvo naredbu za provođenje istrage protiv apelanta donijelo 22. januara 2019. godine, Općinski sud je zaključio da je naredba donesena prije isteka roka relativne zastare za to krivično djelo. U odnosu na krivično djelo prevare Općinski sud je ukazao da se radi o trajnom krivičnom djelu jer apelant novčanu naknadu po osnovu invalidske penzije prima od 4. augusta 2009. godine i dalje, zbog čega nema zastare krivičnog gonjenja za to krivično djelo.

10. Općinski sud je odluku o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog donio na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH jer je apelant za period koji obuhvata optužnica, po osnovu primljenih penzija, pribavio sebi korist u tom iznosu. Općinski sud je istakao da apelant i nakon podizanja optužnice prima novčanu naknadu po osnovu invalidske penzije te je stoga oštećenog s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva uputio na parnicu.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 K 168198 21 Kž 2 od 21. maja 2021. godine djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, te apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom ukinuta je i mjera sigurnosti. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i ispravno zaključio da je apelant počinio krivična djela za koja ga je proglasio krivim. I prema stavu Kantonalnog suda, nije sporna apelantova medicinska dijagnoza. Međutim, da bi apelant ostvario pravo na invalidsku penziju bilo je neophodno da dostavi dokaze o boravku u zdravstvenoj ustanovi, što je apelant učinio dostavljanjem krivotvorenih otpusnih pisama.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da osporene odluke ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje čine zakonska obilježja krivičnih djela za koja je osuđen. Apelant navodi da je osuđen na osnovu pretpostavki da je nabavio i upotrijebio sporna otpusna pisma (krivično djelo krivotvorenja isprave) i pretpostavki da je doveo u zabludu ljekare Instituta za vještačenje prilikom ocjene njegovog zdravstvenog stanja i radne sposobnosti (krivično djelo prevare), a ne na osnovu pravno relevantnih činjenica koje bi bile utvrđene van svake razumne sumnje na osnovu relevantnih i vjerodostojnih dokaza. Apelant ističe da je medicinska dijagnoza i njegova dijagnosticirana psihička bolest bitna i pravno relevantna činjenica za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Apelant smatra da sud nije pravilno izvršio ocjenu provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Također smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, i to na spornim otpusnim pismima br. 718/08 i 24/10, jer su predložena kao dokaz u kopiji i zato što ih je oštećeni ovjeravao. S druge strane, saslušani svjedok dr. A. Č. nije saslušavan na okolnost autentičnosti kopije, niti se o tome može izjasniti po proteku vremena od preko deset godina, već na okolnosti apelantovog bolničkog tretmana i bolesti. Apelant smatra da su sudovi arbitrarno cijenili prigovor zastare krivičnog gonjenja. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je obavezan da oštećenom naknadi štetu. Ističe da se radi o identičnom slučaju kao u Odluci Ustavnog suda broj AP-4218/12. Apelant navodi da su rješenja oštećenog kojima mu je utvrđeno pravo na invalidsku penziju (od 2. novembra 2009. i 11. juna 2010. godine) i dalje na snazi, a oštećeni je obustavio isplatu penzije. Pored toga, apelantu je ukinuto i „zdravstveno osiguranje, ne može se liječiti, ni dobiti lijekove na recept, ugrožena mu je lična egzistencija“ i narušen mu je psihički mir.

13. Apelant je u dopuni apelacije istakao da je 29. oktobra 2021. godine saznao da je Tužilaštvo u potpuno identičnom krivičnom predmetu, aktom broj T04 0 KT 0044983 21 od 25. oktobra 2021. godine (koji je dostavio u prilogu dopune), obavijestilo osumnjičenu Dž. S. da se protiv nje neće provoditi istraga zbog relativne zastare vođenja krivičnog gonjenja od deset godina.b)Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni i Općinski sud, kao i Tužilaštvo su u odgovorima istakli da su apelantovi navodi neosnovani, zbog čega su predložili da se apelacija odbije.

15. Apelant je u izjašnjenju naveo da odgovori na apelaciju ne sadrže konkretne i jasne odgovore na činjeničnu i pravnu argumentaciju iz apelacije i iz dopune apelacije. Posebno je naglasio da su sudovi arbitrarno cijenili prigovor zastare krivičnog gonjenja, što je dodatno obrazložio.

V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23) u relevantnom dijelu glasi:

ZASTARJELOST

Član 15. stav (1) tačka d)

Zastarjelost krivičnog gonjenja (1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:

d) deset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine; Član 55. stav (2) Produženo krivično djelo (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. Član 114. st. (1) i (2)

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljenekrivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. (2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom. Član 294. st. (1) i (2)

Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. (2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Član 373. Krivotvorenje isprave (1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 207.

Predmet imovinskopravnog zahtjeva (1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed učinjenja krivičnog djela raspravit će se na prijedlog ovlaštene osobe u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak. (2) Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla.

Član 212. stav (3)

Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. [...].

Član 296. stav (2)

Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 300. stav (1) tačka g) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će izreći:

g) odluku o [...], o imovinskopravnom zahtjevu. VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.a)Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. U odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant ističe sljedeće prigovore: zakonitost dokaza, proizvoljna primjena materijalnog prava, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje.

22. U vezi s apelantovim navodima da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, tj. spornim otpusnim pismima jer su predložena kao dokaz u kopiji koje je oštećeni ovjerio,

Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi s prihvatljivošću dokaza, odnosno prihvatanjem nezakonitih dokaza (vidi Evropski sud, Akbay i ostali protiv Njemačke, presuda od 15. oktobra 2020. godine, broj predstavke 40495/15, tačka 109. s daljnjim referencama). Iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, nego je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korištenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1497/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 21. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka isticao navode o nezakonitosti spornih pisama zbog načina njihove ovjere i da je Općinski sud veoma detaljno obrazložio zašto su takvi navodi neosnovani (vidi tačku 7. ove odluke), pa Ustavni sud smatra da je to pitanje dovoljno raspravljeno i da ništa ne ukazuje da su u postupku protiv apelanta korišteni nezakonito pribavljeni dokazi.

24. U odnosu na apelantove navode kojim osporava način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. U odnosu na apelantove navode da su sudovi arbitrarno cijenili prigovor zastare krivičnog gonjenja, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u načinu na koji je Općinski sud odlučio o tom prigovoru koji je apelant iznio tokom postupka i koji ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 9. ove odluke). Naime, Ustavni sud smatra da je Općinski sud naveo jasne i relevantne razloge zbog kojih je zaključio da u konkretnom predmetu nije nastupila zastara krivičnog gonjenja, kako za produženo krivično djelo krivotvorenja isprave tako i za krivično djelo prevare. Ustavni sud u datom obrazloženju Općinskog suda ne vidi ništa što ukazuje da je sud proizvoljno ili „očigledno nerazumno“ primijenio relevantne odredbe materijalnog prava o zastarjelosti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3684/20 od 23. februara 2022. godine, tačka 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Apelant smatra i da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno zato što je sud insistirao na tome da je trebao dostaviti dokaze o boravku u zdravstvenoj ustanovi radi ostvarivanja prava na invalidsku penziju. Slijedom toga, apelant smatra da je „medicinska dijagnoza“ o njegovoj psihičkoj bolesti trebala biti odlučujuća za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

27. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud jasno naveo da nije sporna medicinska dijagnoza da apelant pati od određenih psihičkih poremećaja. Međutim, sudovi su zaključili da je apelant morao da dostavi dokaze o boravku u zdravstvenoj ustanovi, što on nesporno nije učinio. Budući da su sudovi utvrdili da je za dobijanje invalidske penzije po osnovu nekog psihičkog oboljenja potrebno dostaviti dokaz o boravku u bolnici (vidi tačku 8. ove odluke), onda je nesumnjivo da nije proizvoljan zaključak sudova da su otpusna pisma odlučujući dokaz za ostvarivanje invalidske penzije I kategorije. Te dokaze apelant nije imao, nego je upotrijebio sporna otpusna pisma, koja su, kako je dokazano, krivotvorena.

28. Dalje, Ustavni sud smatra da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka, slijedom čega su utvrđene relevantne činjenice za donošenje presude. Pri tom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima. Ti prigovori se primarno tiču kvalitete pojedinih dokaza, posebno onih koje su prihvatili redovni sudovi prilikom utvrđivanja ispunjenosti odlučujućih elemenata krivičnih djela u konkretnom slučaju. To se posebno odnosi na dokaze na osnovu kojih je kod apelanta utvrđeno postojanje I kategorije invalidnosti. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su te zaključke redovni sudovi zasnovali na provedenim dokazima (vidi tač. 7–8. ove odluke), a ništa ne ukazuje niti apelant tvrdi da je bio onemogućen da te dokaze ispita i da predlaže izvođenje svojih dokaza. Stoga, ništa u konkretnom slučaju ne ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno ili da nisu ispunili obavezu da za svoje zaključke o svim relevantnim činjeničnim i pravnim pitanjima daju odgovarajuće obrazloženje.

29. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te njegove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i kojima je pokušao argumentirati svoje tvrdnje o kršenju prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih sve obrazlaže u ovoj odluci. Naime, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, a naročito one koji su bili odlučujući za ocjenu njegovih tvrdnji da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.

30. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta sagledan u cjelini nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.b)Pravo na imovinu

31. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu

32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima je obavezan da oštećenom, po osnovu naknade štete, isplati iznos od 29.843,87 KM povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Ustavni sud smatra da je nesporno da se u ovom slučaju radi o apelantovoj „imovini“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu i da je to miješanje zakonito i u općem interesu. Naime, osporenim odlukama je, u skladu sa članom 212. stav 3. ZKPFBiH, odlučeno i o imovinskopravnom zahtjevu koji je postavio oštećeni. Osim toga, nesporno je postojanje općeg interesa države da sankcionira počinioce krivičnih djela i da obešteti one koji su tim djelima oštećeni. Također, oduzimanje imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom djeluje odvraćajuće na one koji bi se mogli upustiti u kriminalnu aktivnost, a također garantira da se činjenje krivičnih djela ne isplati (vidi Evropski sud, Todorov i drugi protiv Bugarske, presuda od 13. jula 2021. godine, predstavke br. 50705/11 i dr. tačka 186).

35. Stoga ostaje da se analizira pitanje proporcionalnosti miješanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da miješanje u nečije pravo na uživanje imovine mora biti u razumnoj mjeri proporcionalno cilju koji se tim miješanjem želi postići. Drugim riječima, treba postojati pravična ravnoteža između općeg društvenog interesa i zahtjeva da se zaštite prava lica na koje se miješanje odnosi. Pri tome se na to lice ne smije staviti prekomjeran teret (ibid., tačka 187).

36. Ustavni sud smatra da je odluka o obavezivanju apelanta da oštećenom na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 29.843,87 KM u pravičnoj ravnoteži s općim interesom te da time apelantu nije nametnut prekomjeran teret. Naime, radi se o imovini za koju je utvrđeno da potječe od krivičnih djela koja je apelant počinio i obaveza vraćanja takve imovine, u principu, ne može se smatrati pretjeranim teretom za lice koje je počinilo krivično djelo i steklo imovinsku korist počinjenjem krivičnog djela.

37. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o identičnim pravnim pitanjima o kojim je Ustavni sud odlučivao u Odluci broj AP-4218/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4218/12 od 6. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci se radilo o sasvim drugačijem pravnom pitanju (ostvarivanje prava na penziju u situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani) pa su stavovi iz te odluke irelevantni u konkretnom slučaju.

38. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.c)Ostali navodi

39. Apelant je naveo da mu je ukinuto zdravstveno osiguranje, da ne može dobiti lijekove na recept, da mu je ugrožena egzistencija i narušen psihički mir. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, a ne o odlukama kojim je apelantu uskraćeno zdravstveno osiguranje. Stoga, Ustavni sud te navode neće ispitivati.

40. Također, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi iz dopune apelacije ne mogu utjecati na drugačiju odluku u ovom predmetu jer odluke Tužilaštva u drugim predmetima o neprovođenju istrage u navodno identičnim slučajevima kao što je apelantov nisu predmet ispitivanja u konkretnom slučaju. Apelacijom se osporavaju konačne odluke redovnih sudova, a ne odluke Tužilaštva.

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su dali logično i uvjerljivo obrazloženje da je apelant učinio navedena krivična djela.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da odluka da se apelant obaveže da oštećenom isplati novčani iznos koji je pribavio izvršenjem krivičnih djela ne predstavlja povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, da je preduzeto u javnom interesu i da je poštovan princip proporcionalnosti.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman