Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/21 (Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Konkurs
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1127/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić , potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nussberger, i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine u predmetu broj AP-1127/21, rješavajući apelaciju Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 085075 20 Rev 2 od 9. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika pravobranioca u Bijeljini, podnio je 5. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 085075 20 Rev 2 od 9. februara 2021. godine.

2. Tužitelj Z. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 24. marta 2017. godine podnio je tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta kao prvotuženog, te protiv Agencije za državnu upravu Republike Srpske i M. L. (u daljnjem tekstu: drugotužena i trećetužena ili tuženi), radi utvrđenja povrede prava na jednako postupanje, poništenja rješenja i naknade štete. Eventualnim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu apelant i drugotužena naknade materijalnu štetu u iznosu od 4.884,39 KM. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Rs 085075 17 Rs od 17. juna 2019. godine, odbijen je u cijelosti ovaj tužbeni zahtjev, uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova postupaka trećetuženoj (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 085075 19 Rsž od 17. oktobra 2019. godine, tužiteljeva žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda ukinuta, u dijelu koji se odnosi na tužiteljev zahtjev da se poništi apelantovo rješenje od 6. marta 2017. godine i odluka Odbora državne uprave za žalbe od 30. marta 2017. godine, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. Odlučujući o tužiteljevoj reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 80 0 Rs 085075 20 Rev 2 od 9. februara 2021. godine. Navedenom presudom je tužiteljeva revizija djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene, na način da je utvrđeno da su tuženi povrijedili tužiteljevo pravo na jednako postupanje i vođenje poštenog i pravednog tretmana u kadrovskoj politici. Tom presudom je utvrđeno da su apelant i drugotužena diskriminisali tužitelja prilikom popunjavanja radnog mjesta načelnika Odjeljenja za IKT u CJB Bijeljina (u daljnjem tekstu: načelnik Odjeljenja) na način preciziran u izreci presude. Presudom su obavezani apelant i drugotužena da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 4.884,39 KM.

5. Vrhovni sud je naveo da tužitelj traži utvrđenje diskriminacije i otklanjanje diskriminacije u skladu sa odredbama čl. 12. stav 1. tač. a) i b) Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD). Vrhovni sud je ukazao da se za osnovanost tužbenog zahtjeva iz osnova diskriminacije, mora dokazati da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jednog od zabranjenih osnova prema članu 2. stav 1. i članu 5. ZZD. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je bitan segment dokazivanja različitog tretmana postojanje osoba ili grupa u sličnim situacijama u odnosu kojih se može upoređivati pristup određenim pravima tih osoba ili grupa. Vrhovni sud je dalje ukazao da je prema odredbama člana 15. ZZD, tužiteljeva obaveza da svoje navode o tome da je princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije prekršen, potkrijepi odgovarajućim dokazima, dok je na apelantu, da dokaže da njegovim radnjama nije povrijeđeno načelo jednakosti (član 7. stav (1) u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a). Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da u provođenju konkursne procedure za poziciju načelnika Odjeljenja nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova proizlazi da je tužitelj 22. oktobra 2007. godine zasnovao radni odnos kod apelanta i da je radio na radnom mjestu, viši stručni saradnik - administrator radiokomunikacijskih sistema. Tokom 2011, 2013. i 2017. godine podnosio je prijave na konkurs za popunu radnog mjesta načelnik Odjeljenja na koju poziciju nije izabran iako je ispunjavao sve uslove.

6. U vezi s tim, Vrhovni sud je dalje naveo da je nesporno utvrđeno da je trećetužena bila izabrana tokom konkursne procedure 2011. i 2013. godine za navedeno radno mjesto, te da su rješenja o njenom izboru i raspoređivanju u oba slučaja poništena jer nije ispunjavala propisane uslove. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da postoji osoba (trećetužena) u odnosu na koju su se apelant i drugotužena, tokom konkursne procedure, drugačije ponašali, odnosno stavili je u povoljniji položaj u odnosu na tužitelja. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da se sporno radno mjesto popunjavalo napredovanjem u službi već raspisivanjem javnog konkursa, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da svojim radnjama nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije, iako je na njemu, shodno odredbama člana 15. stav 1. ZZD, bio teret dokazivanja.

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je osporena odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni odredaba ZZD, u dijelu kojim je utvrđeno da je povrijeđeno pravo tužitelja na jednako postupanje ili zabrane diskriminacije prilikom popunjavanja spornog radnog mjesta. U vezi s tim ukazuje da popunjavanjem radnog mjesta javnom konkurencijom tužitelj nije diskriminisan jer je imao jednak pristup kao i drugi kandidati, a na odluku konkursne komisije apelant nije imao uticaja. Smatra da nije postojalo različito postupanje prema tužitelju u odnosu na druge kandidate koji su ispunjavali uslove radnog mjesta načelnika Odjeljenja. Apelant je naveo da Zakon o državnim službenicima propisuje načine popunjavanja radnih mjesta i „ne zabranjuje postupak javne konkurencije“. U vezi s tim apelant je naveo da Ministar donosi odluku o potrebi i načinu popunjavanja radnih mjesta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema dobro utvrđenoj praksi, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju u odnosu na navedena prava su isti.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje, razmotrio pitanje postojanja diskriminacije koje je apelant istakao u tužbenom zahtjevu i da je svoje odlučenje o tom pitanju detaljno obrazložio, pozivajući se na relevantne odredbe ZZD, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/21 (Ministarstvo unutrašnjih poslova… | Sudska praksa | Aktio