Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2037/21 (A.H.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Kamata
- Troškovi postupka
- Zastara
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2037/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2037/21, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 008385 19 Gž od 16. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 9. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 1 P 008385 19 Rev od 11. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 P 008385 19 Gž od 16. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-938/19 od 30. oktobra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-3441/19 koju je apelant podnio 31. augusta 2019. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u toj odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom
– Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljica u konkretnom postupku S. G. i S. J. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica i drugotužiteljica ili tužiteljice) zatraženo je u periodu od 16. do 21. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je 21. juna, a Općinski sud 28. juna 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužiteljice nisu dostavile odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Odgovori na apelaciju su 29. jula 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 29. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 41 1 P 008385 17 P od 14. decembra 2018. godine obavezan je apelant da na osnovu materijalne štete isplati prvotužiteljici iznos od 8.800,00 KM, a drugotužiteljici iznos od 800 KM za periode precizirane u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi period), sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke. U preostalom dijelu, kao i u odnosu na zahtjev za isplatu nematerijalne štete tužbeni zahtjev je odbijen. Apelant je obavezan da tužiteljicama nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.859,72 KM.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant pravomoćnom presudom osuđen za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH. Dalje je naveo da je, prema toj presudi, apelant navedeno krivično djelo počinio u svojstvu načelnika općine tako što je prekoračio granice službenog ovlaštenja i nezakonito smijenio članove Upravnog odbora općinskog Doma zdravlja (u daljnjem tekstu: UO), među kojima su bile i tužiteljice. Dalje je istaknuo da je presudom iz krivičnog postupka utvrđeno da je apelant navedenim radnjama nanio tužiteljicama materijalnu i nematerijalnu štetu u vidu povrede ličnog dostojanstva, časti i ugleda. Općinski sud je najprije ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da su tužiteljice presudom iz krivičnog postupka, koja je 8. juna 2016. godine postala pravomoćna, s imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnicu. Sud je istakao da su tužiteljice podnijele tužbu 20. decembra 2017. godine, nakon isteka roka od tri mjeseca za podnošenje tužbe od pravomoćnosti presude iz krivičnog postupka, u smislu člana 390. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, sud je ocijenio da navedeno ne utječe na apsolutnu zastaru potraživanja jer nije protekao rok zastare krivičnog gonjenja od deset godina koji je propisan za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim. Suprotno tome, Općinski sud je ocijenio osnovanim apelantov prigovor zastare zakonskih zateznih kamata jer one kao samostalno potraživanje zastarijevaju u roku od tri godine od nastanka, a ne u roku određenom za zastarjelost glavnog potraživanja.
9. Općinski sud je dalje ukazao da je u krivičnom postupku utvrđena apelantova krivična odgovornost te da je u smislu člana 12. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) vezan za pravomoćnu presudu. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantove dokaze koji su se odnosili na zakonitost postupanja. Općinski sud je dalje ukazao da su zbog apelantovog nezakonitog postupanja tužiteljice pretrpjele materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti. Visina štete je utvrđena nalazom vještaka prema naknadi koju bi tužiteljice primale mjesečno da su obavljale dužnost članica UO. Sud je utvrdio da tužiteljicama nije isplaćena naknada za period od 1. februara 2009. do isteka mandata. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra utvrđeno da su tužiteljice trpjele duševnu patnju i bol zbog nezakonite smjene, ali da odluku o nematerijalnoj šteti nije mogao zasnovati na tom nalazu. Naime kod tužiteljica, prema nalazu vještaka, nije nastalo umanjenje životne aktivnosti već duševna bol zbog povrede ugleda i časti objavljivanjem informacija o njima putem radija. Međutim, Općinski sud je zaključio da tužiteljice nisu dokazale da je informacija objavljena putem sredstava javnog informiranja i da su članovi UO smijenjeni zbog odgovornosti za poslovne gubitke.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 41 1 P 008385 19 Gž od 16. maja 2019. godine uvažena je žalba tužiteljica i preinačena prvostepena presuda. Apelant je obavezan da na osnovu materijalne štete tužiteljicama isplati iste iznose za isti utuženi period kao u prvostepenoj presudi, ali sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti pojedinačnih iznosa naknade na način preciziran u izreci. Apelant je obavezan i da tužiteljicama na ime nematerijalne štete isplati iznose od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. decembra 2017. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate. Prvostepena odluka je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan nadoknaditi tužiteljicama troškove postupka u iznosu od 2.709,94 KM. Tužiteljice su odbijene sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa. Tužiteljice i apelant su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu, a apelantova žalba je odbijena u cijelosti.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je nastupila zastara potraživanja. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant 26. januara 2009. godine donio rješenje o razrješenju tužiteljica, zbog čega je proglašen krivim u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, i to presudom koja je postala pravomoćna 8. juna 2016. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da u ranijem krivičnom postupku protiv apelanta nije donesena pravomoćna odluka o odbacivanju tužbe, niti je ponovno podnesena tužba, pa se nije mogla primijeniti odredba člana 390. ZOO-a. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da rok iz člana 390. ZOO-a ne utječe na apsolutnu zastaru potraživanja. Istaknuto je da je odlučujući desetogodišnji rok zastare krivičnog gonjenja koji nije protekao.
12. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete pravilnom primjenom člana 154. ZOO-a. Istakao je da je prvostepeni sud visinu štete utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, uvida u dokaze iz kojih je određena visina mjesečne naknade za članove UO i druge dokaze o vremenu za koje tužiteljice nisu primile naknadu. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 372. stav 1. ZOO-a jer tužiteljicama pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na izgubljenu zaradu od dana dospjelosti za isplatu pojedinačnih iznosa naknade do isplate u skladu sa članom 277. stav 1. u vezi sa članom 377. ZOO-a. Dalje je obrazloženo da budući da nije zastarjelo glavno potraživanje, to nije nastupila ni zastara zakonskih zateznih kamata na to potraživanje. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 200. ZOO-a kada je odbio zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Naime, ukazao je da je pravomoćnom presudom koja je donesena u krivičnom postupku utvrđena povreda ličnog dostojanstva, časti i ugleda, te je zaključio, imajući u vidu član 12. stav 3. ZPP-a, da je osnovan i taj dio tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da su tužiteljice vještačenjem vještaka medicinske struke dokazale osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, te da dosuđeni iznos odgovara značaju povrijeđenog dobra i cilja kojem služi naknada.
13. Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 2, člana 387. i člana 397. stav 2. ZPP-a, člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi i čl. 12, 13, 27. i 29. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata. U vezi s tim, ukazao je da su tužiteljice postavile tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 24.440,00 KM, koji su smanjile na ročištu za glavnu raspravu na ukupan iznos od 12.200,00 KM. Tužiteljicama je ukupno dosuđeno 11.600,00 KM. Dalje je ukazao da uspjeh tužiteljica do ročišta za glavnu raspravu iznosi 47,46%, a u odnosu na konačno opredijeljeni zahtjev 95,08%. Kantonalni sud je dalje naveo pojedinačne troškove tužiteljica, pa je izračunao koji im iznosi pripadaju u skladu s njihovim uspjehom u sporu za pojedine faze postupka. Također je ukazao i na apelantove troškove, pa je prebijanjem troškova jedne i druge strane u postupku zaključio da tužiteljice imaju pravo na naknadu troškova u dosuđenom iznosu.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 1 P 008385 19 Rev od 11. februara 2021. godine odbačena je apelantova revizija jer nije ispunjavala uvjete iz člana 237. ZPP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogriješili kada su svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovali isključivo na primjeni odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a u vezi sa članom 154. ZOO-a, o čemu je Ustavni sud zauzeo stav u Odluci broj AP-662/17. U vezi s tim, ukazuje da tužiteljice nisu u konkretnom postupku dokazale da su pretrpjele štetu jer je vještak utvrđivao pretpostavljenu, propisanu naknadu, a ne stvarno izgubljenu. Također ističe i da nije postojala izvjesnost da bi tužiteljice ostvarile navedenu korist da nije bilo apelantovih postupaka jer je neizvjesno da bi tužiteljice bile članice UO do kraja mandata. Apelant također ističe da tužiteljice nisu osporavala odluke o razrješenju u drugim postupcima, niti su dokazale da su se ponovo prijavile na konkurs za članice UO. Stoga smatra da tužiteljice nemaju osnova da potražuju naknade za članstvo jer nisu učinile ništa da spriječe i ostvare zaradu po tom pitanju. Apelant ističe i da Kantonalni sud nije dao odgovore na sve te njegove žalbene navode. Osim toga, smatra proizvoljnom i odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete jer nisu bili ispunjeni uvjeti, tj. tužiteljice nisu imale trajne posljedice i nije bilo objave u sredstvima informiranja. Smatra da je tužiteljicama dovoljna satisfakcija donošenje presude u krivičnom postupku.
16. Apelant također smatra da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim ističe da se radi o povremenim potraživanjima, koja zastarijevaju u roku iz člana 372. stav 1. ZOO-a. Također smatra da je nastupila zastara i po članu 376. ZOO-a, kao i da tužiteljice nisu podnijele tužbu u roku iz članu 390. ZOO-a. Nadalje, apelant smatra pogrešnim zaključak suda u vezi s početkom toka zakonskih zateznih kamata na naknadu materijalne štete jer se na računanje roka zastare kamata primjenjuje član 372. ZOO-a. Također smatra pogrešnim zaključak suda u vezi s početkom toka zakonskih zateznih kamata na naknadu nematerijalne štete jer ona teče od dana presuđenja, a ne od dana prouzrokovanja štete. Apelant navodi da su proizvoljno određeni i troškovi postupka budući da su tužiteljice obični suparničari, a nijednoj od tužiteljica pojedinačno ukupni iznos ne prelazi 10.000,00 KM. Stoga smatra da pojedinačni trošak po jednoj radnji iznosi 360,00 KM uvećan za 20% za zastupanje druge tužiteljice, što ukupno po jednoj radnji iznosi 432,00 KM, a ne 720,00 i 842,40 KM kako to navodi drugostepeni sud.b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju osporene presude, te ističe da nisu proizvoljna obrazloženja redovnih sudova. Dalje je naveo da osnov odgovornosti u konkretnom slučaju utvrđen prema sadržaju presude iz krivičnog postupka i drugih izvedenih dokaza. Ističe da su troškovi postupka dosuđeni prema stavu Panela za ujednačavanje sudske prakse, i to prema dosuđenom iznosu od 11.600,00 tako da je ukupan iznos prelazio 10.000,00 KM. Također ističe da je općeprihvaćen stav sudske prakse da se zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu dosuđuje od dana podnošenja tužbe.
18. Općinski sud je naveo da u toku prvostepenog postupka nisu učinjene povrede odredbi ZPP-a jer su svi dokazi cijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a. Dalje je naveo da je presude iz krivičnog postupka cijenio u smislu člana 12. stav 3. ZPP-a, a u vezi s njima i ostale dokaze parničnih stranaka. Posebno ističe da je odluku o visini tužbenog zahtjeva zasnovao na izvedenim dokazima, uključujući i dokaze vještačenjem, te uz odgovarajuću primjenu materijalnog prava.
19. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo da smatra neosnovanim navode Kantonalnog i Općinskog suda u odgovorima na apelaciju te predlaže da se apelacija usvoji.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (3) (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200. stav (1) (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Član 277. stav (1) (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 369.
Kad zastari glavno potraživanje, zastarela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.
Član 372. stav (1) (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
Član 377. stav (1) (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja.
Član 390. (1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa poverilac podigne ponovo tužbu u roku od tri meseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarevanje prekinuto prvom tužbom. (2) Isto vredi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.
22. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27. st. 1. i 2.
Kad advokat u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje osnovnih tarifnih stavki, utvrđenih odredbama Tarife.
U takvom slučaju kao vrijednost spora se uzima zbir vrijednosti tužbenih zahtjeva svih klijenata koje zastupa, te se broj bodova utvrđen na osnovu te vrijednosti spora uvećava za po 20% za drugog i svakog narednog klijenta kojeg advokat zastupa, s tim da to povećanje ne može biti veće od 100% nagrade koja predstavlja osnov za uvećanje.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud zapaža da je apelant u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 11. februara 2021. godine kojim je njegova revizija odbačena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 41 1 P 008385 19 Gž od 16. maja 2019. godine koju je apelant osporio u apelaciji broj AP-3441/19 (vidi tačku 2. ove odluke). U vezi s tom odlukom, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
28. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza u kontekstu dokazivanja osnova i visine štete, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u smislu člana 12. stav
3. ZPP-a, ukazao na pravomoćnu presudu kojom je apelant proglašen krivim u pogledu postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti i kojom je sud vezan u parničnom postupku. Suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud je visinu štete cijenio na osnovu izvedenih dokaza i relevantnih odredbi ZPP-a i ZOO-a. Pri tome, redovni sudovi su detaljno opisali zaključke koji su proizašli iz provedenih dokaza, dovodeći to u vezu s relevantnim propisima, pa takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-662/17 jer u tom predmeti apelanti nisu izveli dokaze kojim bi se utvrdila visina štete (vidi tačku 26. te odluke). Nadalje, Kantonalni sud se prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete pozvao na relevantne odredbe ZOO-a i dao razloge za njihovu primjenu. Navedeno obrazloženje Ustavni sud smatra dovoljnim i relevantnim u smislu prava na obrazloženu odluku budući da su dati odgovori na sva pitanja koja su bila relevantna za odlučivanje.
29. U pogledu apelantovog navoda da je potraživanje tužiteljica zastarjelo, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih se ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a na koje se apelant pozivao. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća i na svoju ustaljenu praksu prema kojoj se duži zastarni rok iz člana 377. ZOO-a primjenjuje kada je lice koje se obavezuje na naknadu štete počinjene krivičnim djelom za to djelo pravomoćno i osuđeno, dok se u suprotnom primjenjuje zastarni rok iz člana 376. ZOO-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3242/20 od 6. aprila 2022. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje i da su neosnovani apelantovi navodi kojima ukazuje na pogrešno računanje početka toka zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu. Naime, Ustavni sud smatra da zaključci Kantonalnog suda u ovom dijelu također u cijelosti korespondiraju s relevantnim zakonskim odredbama i stavovima Ustavnog suda o ovom pitanju (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3369/15 od 25.oktobra 2015. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, zakonska zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena je od dana podnošenja tužbe, što je također u skladu sa stavovima Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4935/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Apelant ukazuje i na proizvoljnost prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ukazujući da su tužiteljice obični suparničari i da dosuđeni iznos zasebno za svaku od tužiteljica ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao da je troškove postupka dosudio prema shvatanju Panela za ujednačavanje sudske prakse, i to prema dosuđenom iznosu od 11.600,00 tako da je ukupan iznos prelazio 10.000,00 KM. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Kantonalni sud cijenio visine postavljenog i konačnog tužbenog zahtjeva i uspjeh u sporu zajedno za obje tužiteljice, tj. nije razmatrao koliko je svaka od tužiteljica pojedinačno zahtijevala i koliko je uspjela u sporu. Pri tome se Kantonalni sud pozvao na član 27. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata, koji u stavu 2. propisuje postupak određivanja vrijednosti spora u slučaju kada advokat zastupa više lica, kao u konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi, kao vrijednost spora se uzima zbir vrijednosti tužbenih zahtjeva svih klijenata koje zastupa, uz uvećanje po 20% za drugog klijenta. Imajući u vidu da je tužiteljice u postupku zastupao isti advokat, Ustavni sud smatra neosnovanim te apelantove navode.
31. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman