Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3748/22 (T. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Procesna odluka
- Delegiranje suda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3748/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. travnja 2025. godine, u predmetu broj AP-3748/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Tunjo Krištić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (3) točka h) i (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tunjo Krištić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 048710 19 R od 6. lipnja 2019. godine i Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 P 048710 22 R 2 od 19. srpnja 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tunjo Krištić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 048710 22 Gži 2 od 24. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je 29. rujna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 048710 22 Gži 2 od 24. kolovoza 2022. godine, Rješenja Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 P 048710 22 R 2 od 19. srpnja 2022. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 25 0 P 048710 19 P od 6. lipnja 2019. godine.
2. Apelant je tužbom pokrenuo postupak radi isplate duga protiv tuženih (D. M. i M. D.). Tijekom postupka, apelant je nastojao ishoditi delegaciju nadležnosti, odnosno da se u tom predmetu odredi stvarno nadležan sud u drugom kantonu.
3. Rješenjima Vrhovnog suda od 6. lipnja 2019. i 19. srpnja 2022. godine odbijen je apelantov prijedlog za delegaciju nadležnosti.
4. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je ukazao da se okolnosti, na koje se apelant pozvao, ne mogu podvesti pod opravdane razloge za delegaciju u smislu članka 50. stavak (2) Zakona o parničnom postupku, pri čemu je odlučio kao u izreci tih rješenja.
5. Rješenjem Općinskog suda u Orašju od 10. lipnja 2022. godine apelant je obvezan na plaćanje sudskih pristojbi na ime prijedloga za mjeru osiguranja, žalbe na rješenje o mjeri osiguranja, tužbe, presude, žalbe na presudu i pristojbe na reviziju, u novčanim iznosima koji su navedeni u izreci rješenja. Rješenjem Kantonalnog suda od 24. kolovoza 2022. godine djelomično je usvojena apelantova žalba i prvostupanjsko rješenje je preinačeno, pa je apelant oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe na žalbu na presudu. U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
6. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno obvezao apelanta na plaćanje pristojbe na reviziju u smislu članka 10. Zakona o sudskim pristojbama. Naime, kako je to Kantonalni sud obrazložio, navedenom odredbom je propisano da se pristojba plaća na žalbu i na reviziju. Također je naveo da je obveza plaćanja pristojbe na reviziju ukinuta Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o sudskim pristojbama, koji se primjenjuje od 20. studenog 2021. godine. Međutim, imajući u vidu da je sporna obveza nastala 25. srpnja 2020. godine, Kantonalni sud je istaknuo da se navedene odredbe ne mogu primijeniti na apelanta. Nadalje, ukazao je da je apelant na račun javnih prihoda tog Kantona uplatio pristojbu na žalbu na presudu, te da ga je stoga oslobodio plaćanja navedene pristojbe. U odnosu na preostali dio prvostupanjskog rješenja, Kantonalni sud je istaknuo da je pravilno određena obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno Tarifi sudskih pristojbi i Zakonu o sudskim pristojbama.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je dokazao nezakonito postupanje sudaca Općinskog suda u Orašju i Kantonalnog suda u Odžaku, što je u suprotnosti sa „utvrđenjem“ Vrhovnog suda. Također, apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe članka 10. Zakona sudskim pristojbama kada ga je obvezao na plaćanje pristojbe na reviziju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (3) točka h) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. st. (3) točka h) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae (u odnosu na rješenja Vrhovnog suda)
9. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da se osporenim rješenjima Vrhovnoga suda odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. samo o tome jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje drugoga stvarno nadležnoga suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Dakle, iz navedenoga proistječe da se pobijanim odlukama nije odlučivalo o apelantovim «građanskim pravima i obvezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već samo o procesnom pitanju, kako je to već navedeno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te članak II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, pa slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie (u odnosu na rješenje Kantonalnog suda)
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. st. (3) točka h) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić