Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1290/21 („Solana“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Djelotvoran pravni lijek
- Revizija
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1290/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1290/21, rješavajući apelaciju „Solane“ d.d. Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Mirsad Ćeman, sudac
Helen Keller, sutkinja
Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 29. svibnja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Solane“ d.d. Tuzla.
Utvrđuje se povreda prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 163504 20 Rev od 8. prosinca 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Solana“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mladen Šimić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 14. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 163504 20 Rev od 8. prosinca 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 163504 20 Pž od 13. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 163504 15 Ps od 6. studenog 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i hotelsko turističkog poduzeća „Sunčana obala“ d.o.o. Neum (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 5. do 8. prosinca 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su u razdoblju od 12. do 19. prosinca 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su potom, 17. siječnja 2023. godine, dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica je 25. siječnja 2023. godine dostavila izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 24. travnja 2015. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog i tražila da se utvrdi da je apsolutno ništava Odluka o osnivanju UTP Soda so – rudnici soli i solana – Hotel „Salines“ d.o.o. Neum (u daljnjem tekstu: Odluka o osnivanju), koja je donesena na zapisnik sa skupa djelatnika Hotela „Salines“ d.o.o. Neum (u daljnjem tekstu: Hotel „Salines“) od 26. srpnja 1994. godine. U skladu s tim, apelantica je tražila da se utvrdi da su apsolutno ništave i sve pravne osnove koje su bile osnova za donošenje rješenja Višeg suda u Mostaru od 30. kolovoza 1996. godine o upisu u sudski registar društva Soda so – Rudnici soli i solana – Hotel „Salines“. Također, apelantica je tražila da se utvrdi ništavost rješenja Višeg suda u Mostaru od 23. prosinca 1997. godine o upisu u sudski registar osnivanja tuženog, te drugih rješenja Višeg suda u Mostaru, Kantonalnog i Općinskog suda, koja su precizno označena u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.
6. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 Ps 163504 15 Ps od 6. studenog 2019. godine odbacio apelantičinu tužbu, a apelanticu je obvezao da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.984,00 KM. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je između apelantice i tuženog vođen parnični postupak s istim procesnim ulogama, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901625 09 Rev 2 od 28. prosinca 2010. godine. U svezi s tim, sud je usporedio tužbene zahtjeve iz pravomoćno okončanog postupka i konkretne parnice, te je utvrdio da u jezičnom smislu oni nisu identični. Ipak, kako je dalje navedeno, „smislenim i funkcionalnim tumačenjem“ jasno je da su oba tužbena zahtjeva jednakog pravnog učinka za apelanticu i tuženog i da su utemeljena na jednakoj činjeničnoj bazi. Pri tome je ukazano da bi usvajanjem bilo kojeg tužbenog zahtjeva apelantica suštinski ostvarila isti pravni učinak – brisanje upisanih prava tuženog iz sudskog registra. Stoga je istaknuto da je apelantica, zlouporabom procesnih prava i ovlaštenja, te jezičnim izmjenama petita tužbe, pokušala zaobići institut presuđene stvari. Dakle, kako je obrazložio Općinski sud, ispunjeni su uvjeti da se tužba odbaci u skladu s odredbama članka 67. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Osim toga, sud je istaknuo da sve i da nije pravilna kvalifikacija presuđene stvari, apelantica nije dokazala postojanje pravnog interesa za tu tužbu. Naime, iz apelantičinog izlaganja proizlazi da je njezin interes za dokazivanje ništavosti Odluke o osnivanju zapravo da osujeti vlasništvo tuženog nad Hotelom „Salines“. Takav pravni interes apelantica evidentno ne može realizirati jer je u okončanom postupku izgubila parnicu za utvrđenje prava vlasništva nad Hotelom „Salines“. Također je ukazano da se iz apelantičinog izlaganja nije moglo zaključiti koje bi drugo pravo stekla eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva, niti to proizlazi iz ponuđenog materijala i općepoznatih činjenica. Stoga je sud zaključio da ne postoji stvarni i ostvariv interes za postavljeni tužbeni zahtjev, što je osnova za odbacivanje tužbe shodno odredbama članka 67. stavak 1. točka 7. ZPP-a.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 163504 20 Pž od 13. svibnja 2020. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je na temelju izvršenog uvida u oba tužbena zahtjeva utvrđeno da između njih nema identiteta, pa se apelantičina tužba ne bi mogla odbaciti. Ipak, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno odbacio tužbu zbog nepostojanja pravnog interesa za njezino podnošenje. Naime, u ranije okončanom postupku apelantica nije uspjela dokazati da je vlasnica Hotela „Salines“, niti da je ništav upis osnivanja tuženog u sudski registar. Potom je navedeno da je osnova za upis tuženog u sudski registar bila Odluka o osnivanju, a predmet tužbenog zahtjeva u konkretnoj parnici je utvrđenje njezine ništavosti. Pri tome je ukazano da bi utvrđenje ništavosti Odluke o osnivanju za posljedicu imalo ništavost cijelog upisa tuženog u sudski registar i njegovo brisanje iz sudskog registra. Ukoliko bi se udovoljilo apelantičinom tužbenom zahtjevu i kada bi apelantica na temelju takve odluke tražila brisanje upisa tuženog iz sudskog registra, bila bi odbijena jer je takav zahtjev već ranije pravomoćno odbijen.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 163504 20 Rev od 8. prosinca 2020. godine odbačena je apelantičina revizija i dopune revizije, te odbijen zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da prema članku 254. stavak 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen. Također je navedeno da prema članku 237. stavak 2. ZPP-a revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u gospodarskim sporovima 50.000,00 KM. Kada je u pitanju ocjena dopuštenosti revizije u odnosu na nenovčane zahtjeve, Vrhovni sud je ukazao da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi (članak 53. stavak 2. točka 4. i članak 316. stavak 1. u svezi sa člankom 321. stavak 2. ZPP-a). U svezi s tim je navedeno da je apelantica u tužbi vrijednost predmeta spora označila u iznosu od 10.500,00 KM. Potom je na pripremnom ročištu održanom 20. listopada 2016. godine apelantica povećala vrijednost predmeta spora na iznos od 51.000,00 KM zbog prirode spora i donesenih izmjena i dopuna ZPP-a – mogućnosti izjavljivanja revizije. Vrhovni sud je naveo da prvostupanjski sud nije rješenjem odlučio o vrijednosti spora, već je nakon provedenog postupka u uvodu presude naveo da je vrijednost predmeta spora 51.000,00 KM. Vrhovni sud je citirao sadržaj odredbi članka 321. stavak 3. ZPP-a. U svezi s tim je navedeno da sud rješenjem provjerava označenu vrijednost spora samo ako je tužitelj tu vrijednost suviše visoko ili suviše nisko označio u tužbi. To se čini najkasnije na pripremnom ročištu ili na glavnoj raspravi ako pripremno ročište nije održano, ali prvostupanjski sud u konkretnom postupku to nije učinio.
10. Dalje je navedeno da je tužitelj prekludiran tužbom glede označavanja vrijednosti spora jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos. U takvoj situaciji naznačenu vrijednost predmeta spora ovlašten je mijenjati samo sud, pod uvjetima propisanim člankom 321. stavak 3. ZPP-a (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja od 9. listopada 2019. godine). Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nije ispunjen imovinski cenzus kao uvjet za dopuštenost revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP-a. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije određeno označila pravno pitanje zbog kojeg su revizija i dopune podnesene, niti je izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je zaključio da nema uvjeta ni za ispitivanje revizije po stavku 3. članka 237. ZPP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi da su odluke Kantonalnog i Općinskog suda utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava, što opširno obrazlaže u apelaciji. Smatra da je u konkretnom parničnom postupku onemogućena da pred sudom, u meritumu, raspravi sporni odnos. Apelantica također navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a u odnosu na dopuštenost revizije „kako ne bi meritorno odlučivao o njezinom zahtjevu“. U svezi s tim, ukazuje da je nakon izmjena i dopuna ZPP-a, na pripremnom ročištu povećala vrijednost predmeta spora s iznosa od 10.500,00 KM na iznos od 51.000,00 KM. Apelantica ističe da je Općinski sud očigledno prihvatio njezin prijedlog u svezi s vrijednošću spora jer je u uvodu prvostupanjske odluke vrijednost predmeta spora navedena u iznosu od 51.000,00 KM. Smatra da ta vrijednost predmeta spora uopće nije bila sporna sudu ni strankama, niti je ona u tom pogledu zloupotrijebila ovlaštenja, s obzirom na to da je očito da predmet spora višestruko prelazi iznos od 51.000,00 KM.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje odluke koja je donesena u skladu s važećim propisima. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Kantonalni sud i Općinski sud ukazuju da apelantičini navodi nisu utemeljeni.
14. Tuženi smatra da je apelacija neutemeljena te stoga predlaže da se odbije kao neutemeljena.
15. Apelantica je u izjašnjenju navela da u odgovorima na apelaciju „nisu sadržane nove okolnosti“.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 53. stavak 2. točka 5) (2) Tužba mora sadržati:
5) naznaku vrijednosti spora,
Članak 237. st. (2) i (3) (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. (3) Iznimno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Članak 249. (1) Ako ustanovi da postoji povreda odredaba parničnoga postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovoga članka, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostupanjskog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelomice presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostupanjskog suda, odnosno drugom nadležnom sudu. (2) Ako je u postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili kojega se tužitelj odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu. (3) Ako je u postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom, kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebite ovlasti za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, revizijski će sud s obzirom na prirodu povrede, postupiti prema odredbama st. 1. ili 2. ovoga članka.
Članak 250. (1) Ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. (2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelomice presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostupanjskoga suda.
XIV - VRIJEDNOST SPORA
Članak 316. stavak (1) (1) Tužitelj je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može iskazati u novcu.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 237. stavak (2) (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka, a u gospodarskim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
Članak 316. stavak (1) (1) Tužitelj je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora.
Članak 321. (1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. (2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. (3) Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka, tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora. (4) Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka, nije dopuštena posebna žalba.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda, suštinski ukazujući da je proizvoljnom primjenom prava njezina revizija odbačena zato što, prema zaključku Vrhovnog suda, nije ispunjen uvjet za dopuštenost revizije koji je propisan odredbama članka 237. stavak 2. ZPP-a. Shodno tome, te u skladu s načelom iura novit curia, prema kojem su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u apelaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravna osnova na koju se apelantica pozvala, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju treba ispitati pitanje efektivnosti revizije kao propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2043/12 od 22. prosinca 2015. godine, točka 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).
Pravo na učinkovit pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Članak 13. Europske konvencije glasi:
Svatko kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to jesu li povredu učinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.
24. Ustavni sud podsjeća da članak 13. Europske konvencije svakoj osobi garantira pravo na učinkovit pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Europskom konvencijom. To pravo je akcesorno, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost tog prava znači da se na njegovu povredu može pozivati samo u sklopu i u svezi s povredom nekog drugog prava priznatog Europskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena te odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Europske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud ne utvrdi da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obvezan provjeriti sadrži li nacionalno pravo odredbe o učinkovitom pravnom lijeku iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud, dalje, podsjeća da, prema praksi Europskog suda, članak 13. Europske konvencije treba tumačiti tako da garantira „učinkovit lijek pred državnim organima“ svakome tko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Europski sud, Othymia Investments B. V. protiv Nizozemske, odluka od 16. lipnja 2015. godine, predstavka broj 75292/10, točka 34.).
25. U skladu s praksom Europskog suda, pod pravom na učinkovit pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutarnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantirane Europskom konvencijom. Također, efikasnost pravnog lijeka podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava, kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete, neće se smatrati učinkovitim u smislu članka 13. Europske konvencije (vidi Europski sud, Tagayeva i ostali protiv Rusije, presuda od 13. travnja 2017. godine, predstavke br. 26562/07 i dr., točka 618.).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je odredbama ZPP-a propisano da je revizija izvanredni pravni lijek u parničnom postupku. Naime, odredbom članka 254. stavak 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno okončan, uz ispunjavanje propisanih uvjeta. Jedan od tih uvjeta je da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi 30.000,00 KM, a u gospodarskim sporovima 50.000,00 KM (članak 237. stavak 2. ZPP-a). Nadalje, odredbama ZPP-a reguliran je postupak po reviziji (čl. 238–253. ZPP-a), te je predviđena mogućnost odbacivanja revizije, ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je revizija dozvoljena. Također, propisane su i posljedice usvajanja revizije (čl. 249. i 250. ZPP-a). Iz navedenog proizlazi da tako propisana revizija ispunjava sve uvjete učinkovitosti pravnog lijeka, kako to zahtijevaju navedeni standardi Europskog suda.
27. Međutim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene činjenice predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantica u tužbi koju je podnijela 24. travnja 2015. godine vrijednost predmeta spora označila u iznosu od 10.500,00 KM, što je tada, prema ZPP-u koji je bio na snazi, zadovoljavalo cenzus za izjavljivanje revizije. Međutim, nakon što su 2015. godine na snagu stupile izmjene i dopune ZPP-a, kojima je, između ostalog, povećan imovinski cenzus za izjavljivanje revizije, apelantica je na pripremnom ročištu povećala vrijednost predmeta spora na iznos od 51.000,00 KM, očigledno s namjerom da sebi ostavi mogućnosti izjavljivanja revizije. Ustavni sud dalje ukazuje da Općinski sud, u skladu s odredbama članka 321. stavak 3. ZPP-a, nije provjeravao vrijednost predmeta spora označenu u tužbi i vrijednost predmeta spora koja je izmijenjena na pripremnom ročištu. Umjesto toga, sud je, bez donošenja posebnog rješenja o tome, u uvodu prvostupanjske odluke kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 51.000,00 KM. Isto je uradio i Kantonalni sud, ali Vrhovni sud je zaključio da je vrijednost spora ostala u iznosu označenom u tužbi (10.500,00 KM).
28. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda u predmetu Zubac protiv Hrvatske u kojem je rješavano pitanje odbacivanja aplikantičine revizije zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa u slučaju kada je vrijednost spora bila odmjerena prenisko. U tom predmetu Europski sud je istaknuo sljedeće kriterije za rješavanja navedenog pitanja: (i) predvidljivost ograničenja, (ii) pitanje treba li podnositelj zahtjeva ili tužena država snositi štetne posljedice grešaka počinjenih tijekom postupka koje su dovele do uskraćivanja podnositelju zahtjeva pristupa Vrhovnom sudu i (iii) pitanje može li se smatrati da nametnuta ograničenja predstavljaju pretjerani formalizam (vidi Europski sud, Zubac protiv Hrvatske (VV), presuda od 5. travnja 2018. godine, predstavka broj 40160/12, točka 85. s daljnjim referencama).
29. Uzimajući u obzir ove kriterije, Ustavni sud zapaža da je apelantici u vrijeme podnošenja tužbe, te nakon izmjena i dopuna ZPP-a, bilo poznato da je izjavljivanje revizije bilo ograničeno imovinskim cenzusom. Shodno tome, apelantica je i označavala vrijednost predmeta spora tako da zadovoljava propisani imovinski cenzus. S obzirom na činjenice i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je suštinski potrebno dati odgovor u odnosu na pitanje snošenja štetnih posljedica zbog propusta počinjenih tijekom postupka, zbog kojih je apelantici onemogućen pristup Vrhovnom sudu. U svezi s tim, Europski sud je u navedenoj presudi Zubac istaknuo, između ostalog, da će sud ocijeniti mogu li se greške „uglavnom ili objektivno pripisati podnositelju zahtjeva ili nadležnim vlastima, naročito sudu/sudovima. Konkretno, ograničenje pristupa sudu bilo bi nerazmjerno kada bi nedopuštenost pravnog sredstva bila rezultat pripisivanja greške podnositelju zahtjeva za koju on ili ona nisu objektivno odgovorni“ (ibid., presuda Zubac, točka 95. s daljnjim referencama). Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud smatra da je zaključkom da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 237. stavak 2. ZPP-a Vrhovni sud načinio propust kada je u okolnostima konkretnog slučaja odbacio apelantičinu reviziju. Naime, Ustavni sud smatra da je apelantičina očigledna namjera bila da označenom novom vrijednošću predmeta spora, najprije u tužbi, a potom i njezinim povećanjem na pripremnom ročištu, shodno izmjenama i dopunama ZPP-a u tom dijelu, osigura sebi mogućnost da se izjavljivanjem revizije obrati Vrhovnom sudu i na taj način zaštiti svoja prava u parničnom postupku. Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud očigledno prihvatio takvo povećanje vrijednosti spora jer je u presudi naveo novooznačenu vrijednost spora, ali o tome nije donio rješenje. Ustavni sud smatra da je to propust suda i da apelantica ne treba snositi štetne posljedice tog propusta. Imajući u vidu te okolnosti, Ustavni sud smatra da se pogreška kojom je apelantici onemogućen pristup Vrhovnom sudu povodom izjavljene revizije objektivno može pripisati najprije Općinskom sudu, koji nije rješenjem utvrdio vrijednost spora, ali je u uvodu presude naveo novooznačenu vrijednost, a potom i Vrhovnom sudu, koji je navedene okolnosti cijenio isključivo na apelantičinu štetu.
30. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud odbacivanjem apelantičine revizije proizvoljno primijenio odredbe članka 237. stavak 2. ZPP-a i učinkovit pravni lijek učinio neučinkovitim i na taj način apelantici onemogućio pristup sudu.
31. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantičino pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije u svezi s pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
32. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio povredu prava na učinkovit pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantičino pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pristup sudu iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud odbacio apelantičinu reviziju zbog toga što nije ispunjen uvjet propisan odredbama članka 237. stavak 2. ZPP-a, zanemarujući činjenicu da je apelantica tijekom prvostupanjskog postupka izmijenila vrijednost predmeta spora, ali da je Općinski sud o tome propustio donijeti rješenje iako je u presudi naveo novooznačenu vrijednost spora, dok je Vrhovni sud propustio cijeniti te okolnosti.
34. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić