Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1717/21 (Javno preduzeće „Radio televizija Republike Srpske“ Banjaluka)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 8
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1717/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1717/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Javno preduzeće „Radio-televizija Republike Srpske“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Javnog preduzeća „Radio-televizija Republike Srpske“ Banjaluka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 044859 21 Gž od 12. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javno preduzeće „Radio televizija Republike Srpske“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Saša Grabež, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 044859 21 Gž od 12. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Edina Ramulića (u daljnjem tekstu: tužilac) posredstvom njegovog punomoćnika, zatraženo je 17. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Opštinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 23. i 24. avgusta 2022. godine. Tužiočev punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori učesnika u postupku su 17. februara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Opštinskog suda broj 22 0 P 044859 18 P od 11. decembra 2020. godine apelantu je naloženo da tužiocu zbog klevete nadoknadi štetu u iznosu od 3.000,00 KM zajedno s kamatama i troškovima postupka. Tužilac je u tužbi naveo da je apelant 14. i 17. septembra u Dnevniku 2 emitovao prilog u kojem je urednik informativnog programa Siniša Mihajlović izrekao lažne tvrdnje o tužiocu da je poznat po „ekstremnim protivsrpskim izjavama“ i da pripada „ekstremnoj bošnjačkoj organizaciji“. Tužilac je u tužbi naveo da je uz lažne tvrdnje u prilogu objavljena njegova fotografija i da je citiran dio njegove izjave iz 2012. godine. Opštinski sud je izvršio uvid u DVD snimak spornih informativnih emisija i druge dokaze koje je u obrazloženju naveo. Nakon pregledanja spornih priloga Opštinski sud je utvrdio da je apelant 14. septembra 2018. godine u Dnevniku 2 objavio: „U međuvremenu unitarizam i jedna i jedina BiH kao da na mala vrata ulaze u uši onih koji dolaze na trg, kontakti i podrška bošnjačkih organizacija i to onih ekstremnih, postaju sve vidljiviji i u BiH, a naročito onih izvan BiH.“ Uz ovu objavu prikazana je tužiočeva fotografija i pročitan je dio njegove izjave: „Genocid se desio u Prijedoru“ i: „Bijele trake su jedan od simbola fašizma 90-ih prošlog vijeka u Prijedoru. Okupacione vlasti u Prijedoru su toliko toga kopirale iz nacističke Njemačke da je sličnost neupitna. Logori smrti, deportacije stočnim vagonima i bijele trake na rukama ljudi koje proganjaju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi 31. maja 1992. godine putem Radio Prijedora.“ Uvidom u Dnevnik 2, koji je apelant emitovao 17. septembra 2018. godine, sud je utvrdio da je apelant objavio: „Nakon priče koja je trebalo da pridobije sve građanke i građane BiH, okupljenima na Trgu Krajine u Banjaluci pridružili su se i pojedinci poznati po ekstremnim protivsrpskim izjavama. Jedan od njih je Edin Ramulić, portparol Udruženja ‘Izvor’ iz Prijedora. I dok su osobe poput Ramulića ulazile u grupu ‘Pravda za Davida’, iz nje su jedno za drugim izlazili neki osnivači.“ Ovi navodi su popraćeni tužiočevom fotografijom i istom izjavom iz 2012. godine.
7. Opštinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), koje je citirao. Obrazloženo je da je u spornim prilozima apelant prikazao tužioca kao pojedinca koji pripada „ekstremnoj bošnjačkoj organizaciji“ i koji je poznat po „ekstremnim protivsrpskim izjavama“. Tužilac je u iskazu naveo da u svojim izvještajima ne pravi paralelu između dešavanja u nacističkoj Njemačkoj i RS-a, nego da smatra da se radi o činjenicama koje su slične, kao i da „ne prenosi svoje mišljenje da se u Prijedoru desio genocid, već da je to mišljenje Haškog suda i njegovih međupresuda u pojedinim postupcima“. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud nije mogao da utvrdi da je Udruženje „Izvor“ iz Prijedora ekstremna organizacija niti je apelant dokazao da je tužilac pripadnik bilo koje druge organizacije ekstremnog karaktera. Iz provedenih dokaza Opštinski sud je utvrdio da je tužilac bio član i aktivista različitih udruženja poput Udruženja „Izvor“ iz Prijedora, Fondacije za izgradnju kulture i sjećanja, Udruženja „Optimisti 2004 Kozarac“, Centra za mlade „Kvart“ Prijedor, Udruženja „Behar“ iz Prijedora i sl. Obrazloženo je da je tužilac bio aktivista u organizacijama koje se bave pitanjima suočavanja s prošlošću koje nisu imale etnički prefiks i da nacionalna pripadnost nije bila kriterijum za članstvo u tim organizacijama. Sud je utvrdio da je tužilac, između ostalog, angažovan na aktivnostima vezanim za nestala lica i da kao aktivista iznosi stavove koji se tiču događaja vezanih za stradanje civilnog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru u periodu od 1992. do 1995. godine, te da stavove zasniva na pravosnažnim presudama.
8. Cijeneći provedene dokaze, sud je zaključio da nema nikakvog osnova da apelant tužioca prikazuje kao pripadnika „ekstremne bošnjačke organizacije“ ili pojedinca koji je sklon „ekstremnim protivsrpskim izjavama“. Smisao odredbi ZZK je da se uspostavi optimalna ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava građana na njihov ugled, koji može da bude povrijeđen prekoračenjem granice prava na slobodu izražavanja u mjeri da to postaje kleveta. Sud je takođe uzeo u obzir da apelant nije objavio tužiočev demanti koji mu je poslao preporučenom pošiljkom. Umjesto demantija, apelant je tužiocu poslao e-mail tražeći od njega da se izjasni o tome „na šta se demanti odnosi“. Sud je zaključio da je apelant zbog iznošenja neistinitih informacija o tužiocu odgovoran za klevetu i za štetu zbog povrede tužiočevog ugleda i časti. Prilikom odmjeravanja visine štete sud je, između ostalog, cijenio okolnosti iz člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je primijenio član 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tokom postupka sprovedeno je vještačenje vještaka medicinske struke iz kojeg je proizašlo da je sporno izražavanje kod tužioca izazvalo „posebno emotivno stanje, stres, duševnu patnju, nesanicu, košmar, strah za vlastitu bezbjednost i egzistenciju, ali i za bezbjednost porodice (maloljetnu kćerku i majku) jer s porodicom živi u Prijedoru“. Prilikom odmjeravanja visine novčanog iznosa sud je uzeo u obzir i okolnost da je tužilac tražio ispravku iznesenih informacija, ali da apelant nije pokazao volju da objavi demanti.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 P 044859 21 Gž od 12. marta 2021. godine žalbu odbio. Obrazloženo je da provedeni dokazi upućuju na zaključak da sporno izražavanje jeste kleveta kojom je nanesena šteta tužiočevom ugledu u smislu čl. 4d. i 6 ZZK. Sporno izražavanje da je tužilac pripadnik „ekstremne bošnjačke organizacije“ ukazuje na negativan kontekst izražavanja s naglaskom na „ekstremnost“. Izraz „ekstremna bošnjačka organizacija“, kada se dovede u vezu s drugim izražavanjem da je tužilac „poznat po ekstremnim protivsrpskim izjavama“, ima vrlo negativan kontekst. Ova dva izražavanja vezana su za tužiočevu nacionalnost jer se on kao Bošnjak izražava „protivsrpski“. Takvo izražavanje zasigurno može da utiče na narušavanje međunacionalnih odnosa i kod javnosti ostavi utisak o tužiocu kao čovjeku koji je nacionalista te da je protiv srpskog naroda jer se izražava „protivsrpski“. Takvo izražavanje je, kako je naveo sud, zasigurno narušilo tužiočev ugled s obzirom na zabranu poticanja nacionalne mržnje, što ukazuje da postoji zakonski osnov za apelantovu odgovornost u smislu člana 6 stav 2 ZZK. Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da sporno izražavanje jeste iznošenje neistinitih činjenica, a ne mišljenje, kako to apelant tvrdi, pa da stoga nema uslova za oslobađanje apelanta od odgovornosti u smislu člana 7 stav 1 ZZK.
10. U vezi s apelantovim prigovorom o ranijoj tužiočevoj izjavi u kojoj je naveo „da se slaže s mišljenjem Tužilaštva Tribunala u Hagu u vezi s genocidom u Prijedoru“ sud je naveo da se ne radi o izražavanju iz kojeg bi se moglo zaključiti da se radi o „protivsrpskoj“ izjavi. U vezi s tim, navedeno je da se radi o izjavi u kojoj je tužilac izrazio svoj stav o toku sudskih postupaka pred Haškim tribunalom, a ti postupci su bili dugogodišnja tema javnih i privatnih skupova. Javno komentarisanje haških postupaka ne može se smatrati „protivsrpskim“ izjavama. Takođe, sud je naveo da je žalbeni navod o povredi slobode izražavanja bez osnova jer sporno izražavanje je kleveta i „ono nadilazi razumne granice slobode izražavanja i profesionalne standarde izražavanja medija“. Sud je istakao da u vrijeme kada su u BiH „najosjetljivija i najranjavija nacionalna pitanja“, davanje izjava o tužiocu poput spornih „vrlo je neodgovorno, neprofesionalno, tendenciozno i zasigurno potiče međunacionalno nepovjerenje, a licu kome se to ‘pripiše’ ostavlja stigmu nacionaliste koja duboko narušava ugled oklevetanog“. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno odmjerio visinu naknade štete s obzirom na okolnosti u kojima je izjava data. Neosnovan je žalbeni navod o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze, jasno naveo činjenice koje je utvrdio, a strankama nije uskratio raspravljanje pred sudom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi propustili da utvrde da li izražavanje predstavlja činjeničnu tvrdnju ili vrijednosni sud, što je bilo neophodno u smislu prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Dalje, apelant navodi da je tokom postupka isticao da izražavanje predstavlja mišljenje apelantovog glavnog urednika informativnog programa Siniše Mihailovića. Mišljenje je zasnovano na izražavanju tužioca za koje je „opštepoznato da nije istinito“, u kojem je pravio paralelu između nacističke Njemačke i Republike Srpske, a i tokom postupka je tvrdio „da se radi o činjenicama koje su slične“. Apelant navodi da je tužilac u javnosti tvrdio da se „slaže s mišljenjem Tužilaštva u Hagu vezano za genocid u Prijedoru“, a opštepoznato je da ne postoji pravosnažna presuda za genocid u Prijedoru. Takvo tužiočevo izražavanje o ratnim dešavanjima i Vojsci Republike Srpske predstavlja „iznošenje neistina u kojima se negativno prikazuje jedan narod“. Prema apelantovom mišljenju, tužiočevo izražavanje daje osnov za izneseno izražavanje o tužiocu. Drugostepeni sud je prilikom odlučenja primijenio dvostruka mjerila. U vezi s tim, apelant navodi da sud tužiočevo negativno izražavanje o Vojsci Republike Srpske podvodi pod mišljenje, dok se, s druge strane, apelantu uskraćuje pravo na izražavanje mišljenja o tužiocu. Apelant je naveo da drugostepeni sud nije sproveo trodijelni test opravdanosti ograničenja prava na slobodu izražavanja.
b) Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud i Opštinski sud su naveli da je apelacija neosnovana jer osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Navedeno je da su pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom prava utvrdili da je tužbeni zahtjev osnovan. V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
14. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05), kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, u relevantnom dijelu glasi:
Značenje naziva koji se koriste u zakonu
Član 4. tačka d)
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Odgovornost za klevetu
Član 6. stav (1)
1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. Izuzeci od odgovornosti
Član 7. stav (1) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. Obaveza ublažavanja štete
Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Obeštećenje
Član 10. stav (1) (1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;
- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
- činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.a)Sloboda izražavanja
17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
18. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
19. Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da se prvim stavom definiše samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58). Ta sloboda ipak nije apsolutna i može da bude ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, a prema kojima javna vlast ne može da se miješa u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
20. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da pri odlučivanju u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, tač. 66 i 67).
21. Dovodeći u vezu navedene opšte principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu ZZK i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ti zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a, osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Ustavni sud dalje primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja nematerijalne štete u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed iznošenja i pronošenja sadržaja spornog teksta trećim licima, čime je došlo do nanošenja štete tužiocu. Iz navedenog slijedi da je uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, slijedilo legitiman cilj odnosno „zaštitu ugleda i prava drugih“ (ibid., tačka 73).
22. Ustavni sud dalje mora da utvrdi da li je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno da li je postojala „hitna društvena potreba“ koja je zahtijevala apelantovo ograničenje slobode izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se miješanje u pravo na slobodu izražavanja mora posmatrati u svjetlu predmeta kao cjeline i utvrditi da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se želi postići te da li su razlozi koje su ponudili domaći sudovi „relevantni i dovoljni“. Pri razmatranju neophodnosti miješanja u to pravo u demokratskom društvu u interesu „zaštite ugleda ili prava drugih“ od Evropskog suda se može tražiti da potvrdi da li su domaći organi postigli pravu ravnotežu pri zaštiti dviju vrijednosti zajamčenih Evropskom konvencijom koje mogu doći u međusobni sukob u određenim slučajevima (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64 s daljnjim referencama).
23. Takođe, i Evropski sud i Ustavni sud konzistentno ističu da se pri ocjeni opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje prvenstveno spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud, mora da postoji dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (ibid., tačka 67 s daljnjim referencama, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-787/04 od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Treba istaći i to da je važan i način postupanja novinara, pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide) što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, što novinar mora dokazati.
24. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, predstavka broj 32550/05, tač. 51 i 52) tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst i u vezu sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su oba izražavanja o tužiocu objavljena u kontekstu priloga o grupi „Pravda za Davida“, koja je formirana nakon ubistva Davida Dragičevića. Grupa „Pravda za Davida“ i njeni članovi su u spornim informativnim emisijama prikazani u vrlo negativnom kontekstu. Nadovezujući se na priču o grupi „Pravda za Davida“ i njenim članovima, na udaru apelanta našao se tužilac, građanski aktivista iz Prijedora, koji je javno podržao navedenu grupu. Na njegov račun apelant je iznio niz negativnih kvalifikacija, tj. da je pripadnik „ekstremne bošnjačke organizacije“ i da je poznat po „ekstremnim protivsrpskim izjavama“. Redovni sudovi su utvrdili da je tužilac građanski aktivista iz Prijedora i da je član mnogih udruženja koja se bave suočavanjem s prošlošću i procesima izgradnje kulture sjećanja. Tužilac je pokretač obilježavanja Dana bijelih traka i angažovan je na pružanju podrške svjedocima i žrtvama ratnih zločina, te na uspostavi dokumentacionog centra i arhiva o ratnim zločinima počinjenim u Prijedoru u periodu od 1992. do 1995. godine.
25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u praksi prihvatio da nevladine organizacije (u daljnjem tekstu NVO), kada skreću pažnju na stvari od javnog interesa, imaju ulogu koja je po važnosti slična ulozi koju ima štampa i može se okarakterisati kao društvena kontrola (public „watch-dog“), što opravdava sličnu zaštitu prema Evropskoj konvenciji poput one koja pripada štampi (op. cit., Medžlis islamske zajednice, tačka 86). Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je veoma važno sporno izražavanje dovesti u kontekst tužiočevog društvenog aktivizma u okviru NVO-a. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac javno govorio o zločinima Vojske Republike Srpske nad bošnjačkim civilnim stanovništvom u Prijedoru tokom rata u BiH, da je komentarisao postupke pred Haškim tribunalom te da njegovo izražavanje nije „usmjereno protiv srpskog naroda“. Do takvog zaključka sudovi su došli analizom tužiočevog izražavanja na osnovu kojeg je apelant i iznio sporne kvalifikacije o tužiocu. Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da je sporno izražavanje bilo usmjereno na tužiočevu nacionalnost i da kao takvo narušava međunacionalne odnose jer se u javnosti može stvoriti utisak da je tužilac protiv jednog naroda. Ovo posebno zato što tužilac kao Bošnjak živi i radi u Prijedoru, u kojem u većini žive pripadnici srpskog naroda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni smatra da su redovni sudovi o pitanju konteksta u kojem je preneseno sporno izražavanje dali dovoljno i relevantno obrazloženje.
26. Što se tiče pitanja da li se u konkretnom slučaju radi o činjenicama ili o vrijednosnim sudovima, Ustavni sud primjećuje da su sudovi analizirali sporno izražavanje i da su zaključili da se radi o iznošenju činjenica koje apelant nije dokazao, odnosno da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su tvrdnje netačne. S druge strane, apelant tvrdi da je u informativnim emisijama iznio mišljenje o tužiocu na osnovu njegovih izjava i objava na društvenim mrežama. Imajući u vidu sporno izražavanje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju mutatis mutandis primjenjiva praksa iz citiranog predmeta Bodrožić protiv Srbije. Naime, u tom predmetu Evropski sud je ispitivao pravo podnosioca predstavke, novinara, na slobodu izražavanja u kontekstu izraza koje je upotrijebio prilikom opisa jednog srpskog istoričara navodeći u svom tekstu da je „idiot“, „fašista“ i „član fašističkog pokreta“ zbog toga što je taj istoričar u svojoj knjizi i u televizijskoj emisiji iznio niz kontroverznih izjava u vezi s postojanjem i istorijom nacionalnih manjina u Vojvodini, osporavajući čak i postojanje nekih od njih. Zbog upotrijebljenih izraza podnosilac predstavke je u krivičnom postupku pred redovnim sudovima u Srbiji novčano kažnjen. Evropski sud je prilikom odlučenja sporne izraze doveo u kontekst različitih aspekata, te je nakon analize došao do zaključka da su podnosiočeve izjave zapravo reakcija na vrlo kontroverzne izjave koje je lice o kojem je riječ javno iznijelo i da upotrijebljeni izrazi jesu vrijednosni sudovi, ali da imaju dovoljan činjenični osnov. U tom slučaju Evropski sud je utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja jer domaći sudovi nisu izvršili odgovarajuću analizu proporcionalnosti kako bi se procijenio kontekst u kojem su izrazi bili upotrijebljeni i njihov činjenični osnov (op. cit., presuda Bodrožić, tač. 52−57).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud prihvata apelantov prigovor da apelantovo izražavanje nije iznošenje činjeničnih tvrdnji koje su podobne za dokazivanje, već da se radi o vrijednosnom sudu o tužiocu. Naime, izražavanje da je tužilac pripadnik „ekstremne bošnjačke organizacije“ i da se „ekstremno protivsrpski izražava“ nije podobno za dokazivanje jer se radi o apelantovoj subjektivnoj percepciji tužioca. Međutim, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji dovoljan činjenični osnov koji bi mogao podržati apelantovo mišljenje o tužiocu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac lice koje iz pozicije nevladinog sektora, ali i ličnog iskustva, javno govori o zločinima Vojske RS nad civilnim stanovništvom u Prijedoru, kao i da se u okviru nevladinog sektora bavi, između ostalog, kulturom sjećanja i suočavanjem s prošlošću. Imajući to u vidu, kao i cjelokupni kontekst koji su sudovi cijenili, apelantove kvalifikacije o tužiočevoj proaktivnoj ulozi u društvu, uključujući i njegovu javnu podršku grupi „Pravda za Davida“, ne mogu se okarakterisati kao činjenice, već kao vrijednosni sudovi. Naime, za razliku od predmeta Bodrožić, Ustavni sud smatra da apelantov javni angažman ne predstavlja „dovoljan činjenični osnov“ da se ta tužiočeva uloga okarakteriše kao „ekstremno protivsrpska“ ili da se nevladine organizacije koje se bave kulturom sjećanja i suočavanjem s prošlošću okvalifikuju kao „ekstremne“. Osim toga, apelant je sporne kvalifikacije o tužiocu zasnovao na izjavama koje datiraju iz 2012. godine i potpuno van konteksta događaja o kojem je izvještavao. Pri tome, Ustavni sud prihvata da je izvještavanje o okupljanju grupe „Pravda za Davida“ bilo u javnom interesu. Međutim, ta okolnost ne može da bude opravdanje za iznošenje mišljenja o tužiocu koje nema činjenični osnov i koje je zasnovano isključivo na tužiočevom društvenom angažmanu u nevladinim organizacijama. Uprkos propustu redovnih sudova da naprave odgovarajuću razliku između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnog suda, Ustavni sud ukazuje da bi se u konačnici došlo do istih odluka kakve su donijeli redovni sudovi budući da, kako je već rečeno, vrijednosni sudovi koji nemaju dovoljnu činjeničnu osnovu ne uživaju zaštitu člana 10 Evropske konvencije.
28. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant kao javni servis odbio da objavi demanti koji mu je tužilac uputio, što je obaveza medija. U takvim okolnostima, uzimajući u obzir sve što je već navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije postupao bona fide, već da je sporno izražavanje bilo zlonamjerno (mala fide) i izneseno s ciljem nanošenja štete tužiočevom ugledu.
29. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine novčane naknade uzeli u obzir sve značajne okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i posljedice koje je tužilac trpio nakon spornog izražavanja, dosuđujući novčanu naknadu koju su smatrali odgovarajućom satisfakcijom, o čemu su, prema mišljenju Ustavnog suda, dali „dovoljno i zadovoljavajuće obrazloženje“, kako to zahtijevaju standardi iz člana 10 Evropske konvencije.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ i da su sudovi uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, o čemu su dali „dovoljna i zadovoljavajuća obrazloženja“. Stoga, Ustavni sud smatra da su postojali „naročito važni razlozi“, na koje se poziva Evropski sud, da prenošenje spornog izražavanja bude sankcionisano na način na koji su to uradili redovni sudovi.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
32. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao „proizvoljna primjena prava“ i kao „nedostatak obrazloženja“, te da je Ustavni sud zaključio da su u konkretnom slučaju data „dovoljna i zadovoljavajuća obrazloženja“. Budući da apelant ne iznosi niti dokazuje da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način uskraćen za neku procesnu garanciju iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju tog člana neosnovani.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj i kada je bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
34. Takođe, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što apelant nije dokazao niti tvrdio da je došlo do kršenja bilo koje procesne garancije iz navedenog prava.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman