Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2459/21 (NIS PETROL d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2459/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2459/21, rješavajući apelaciju NIS PETROL d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NIS PETROL d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 097254 17 Rev od 5. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. NIS PETROL d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 9. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 097254 17 Rev od 5. aprila 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 097254 13 Ps od 27. maja 2016. godine obavezan je apelant da tužiocu Fuadu Kasumoviću (u daljnjem tekstu: tužilac) naknadi štetu u ukupnom iznosu od 549.667,78 KM po osnovu izgubljene zakupnine (240.000,00 KM), po osnovu isplaćenog obeštećenja zakupcu (280.000,00 KM), po osnovu naknade za korištenje cestovnog (10.123,00 KM) i građevinskog zemljišta (19.544,78 KM).

3. Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke vodile pregovore o kupoprodaji benzinske pumpe, da je dogovorena cijena, da je apelant prihvatio tužiočevu ponudu, nakon čega je sačinjen nacrt predugovora koji nije potpisan. Općinski sud je utvrdio da je benzinska pumpa, na osnovu ugovora o zakupu zaključenog između tužioca i njegove supruge kao zakupodavaca i firme „Maypet“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: zakupac), bila u zakupu od 2010. godine, na period od pet godina. Tim ugovorom je regulisano da su zakupodavci dužni zakupcu isplatiti iznos izvršenih ulaganja ako, njihovom krivnjom, dođe do raskida ugovora prije isteka ugovorenog roka. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je 2. januara 2013. godine sporazumno raskinut ugovor o zakupu i da su zakupodavci (apelant i njegova supruga) isplatili zakupcu iznos od 280.000,00 KM, na ime uloženih sredstava. Apelant je dopisom od 28. januara 2013. godine tražio od tužioca da prije zaključenja predugovora raskine navedeni ugovor o zakupu, što je bio jedan od uslova za zaključenje predugovora. Također je utvrđeno da je apelant, dopisom od 29. aprila 2013. godine, obavijestio tužioca da nije u mogućnosti pristupiti zaključenju predugovora „zbog velikog rizika“.

4. U vezi s tim, Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrdio da se kompletan saobraćaj magistralom M-17 odvijao neposredno pored benzinske stanice, a da je nakon izgradnje autoputa mogućnost korištenja njenih usluga ista kao i prije izgradnje autoputa. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke utvrdio da bi tužilac, da nije raskinut ugovor o zakupu, osnovano mogao očekivati imovinsku korist naplatom zakupnine za 2013. i 2014. godinu u iznosu od 240.000,00 KM. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da su prestankom ugovora o zakupu za tužioca nastale obaveze prema JP Ceste Federacije BiH na ime korištenja cestovnog zemljišta i prema Općini Zenica na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom čl. 30., 154., 155., 158. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužiočev zahtjev za naknadu štete po svim ranije navedenim stavkama. Naime, Općinski sud je zaključio da je apelant odgovoran za naknadu štete jer je odustao od namjere za zaključenje ugovora bez osnovanog razloga.

6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 43 0 Ps 097254 16 Pž od 20. decembra 2016. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiocu dosudio samo dio iznosa izgubljene zakupnine i naknade za korištenje cestovnog zemljišta, odnosno dosudio mu je iznos od 144.606,28 KM, umjesto iznosa od 549.667,78 KM. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da tužilac nije aktivno legitimisan da traži cijeli iznos ove štete jer je ugovor o zakupu zaključio zajedno sa suprugom, iz čega proizlazi zaključak da drugi dio može da potražuje njegova supruga, kao zakupodavac. U odnosu na potraživanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta, Kantonalni sud je zaključio da tužilac može da potražuje samo polovinu dosuđenog iznosa, jer su kao nositelji obaveze utvrđeni tužilac i njegova supruga. Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca za naknadu štete u iznosu od 280.000,00 KM na ime obeštećenja zakupca, jer nije postupao savjesno i nije obavijestio apelanta o isplati tih troškova na ime ulaganja u objekat, kako je to bilo ugovoreno ugovorom o zakupu. Tužiočevu žalbu protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je u cijelosti odbio.

7. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud Presudom broj 43 0 Ps 097254 17 Rev od 5. aprila 2021. godine odbio revizije. Vrhovni sud je obrazložio da apelant neosnovano osporava svoju odgovornost za naknadu štete zbog odustanka od namjere za zaključenje ugovora. Naime, iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je apelant vodio pregovore u namjeri da zaključi ugovor, da mu je lokacija benzinske pumpe bila poznata od početka pregovora i da se nije mijenjala, te da je nakon toga, bez osnovanog razloga, odustao od namjere za zaključenje ugovora. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da postoji apelantova odgovornost za naknadu štete prema članu 30. stav 3. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi navodi da je ugovor o zakupu već bio raskinut (2. januara 2013. godine), prije nego što je on tužiocu uputio zahtjev da taj ugovor raskine (28. januara 2013. godine). Stoga, kako je zaključio, nema uzročne povezanosti nastale štete i apelantovog postupanja. Također, Vrhovni sud je naveo da su pregovori o prodaji benzinske pumpe trajali od oktobra 2012. godine, a da je apelant dopisom od 28. januara 2013. godine od tužioca tražio dokaz da je ugovor o zakupu već raskinut. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je razlog za raskid ugovora upravo apelantov zahtjev po kojem je tužilac postupao, jer je morao prije zaključenja predugovora, pokazati tužiocu da je je već raskinut ugovor o zakupu.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, bez adekvatnog obrazloženja na njegovu štetu. Smatra da sud nije pravilno primijenio odredbe parničnog postupka koje se odnose na ocjenu dokaza i teret dokazivanja, te je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak o postojanju elemenata predugovorne odgovornosti. Nadalje, apelant smatra da tužilac u postupku nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. Apelant navodi da je u obrazloženju drugostepene presude u cijelosti izostalo obrazloženje razloga na osnovu koji je utvrđena visina predmetne izmakle dobiti. Smatra da je nezakonitim prihvatanjem dijela tužbenog zahtjeva povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naime, sudovi su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odgovarajućih odredaba ZOO, utvrdili da je apelant odgovoran za tu štetu koju je prouzrokovao tužiocu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac raskinuo ugovor o zakupu upravo na apelantov zahtjev, nakon čega je apelant odustao od namjere za zaključenje ugovora bez osnovanog razloga. Ustavni sud također zapaža da su sudovi o svojim zaključcima dali relevantna i dovoljna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da su utvrđenja sudova u odnosu na činjenice ili primjenu prava proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Što se tiče navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, apelant nije ove navode obrazložio, a Ustavni sud ne uočava bilo šta što bi ukazalo da je takva povreda moguća. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2459/21 (NIS PETROL d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio