Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/21 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3557/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3557/21, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 404461 21 Rev od 13. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404461 21 Rev od 13. jula 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404461 15 Rsž od 12. januara 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404461 14 Rs od 19. juna 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 404461 14 Rs od 19. juna 2015. godine apelant je obavezan da tužiteljici J. H. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime manje isplaćene plate i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za utuženi period, isplati novčane iznose precizirane u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlena kod apelanta sa visokom stručnom spremom, na poziciji rukovodioca za poslovanje sa klijentima. Takođe je utvrdio da je apelant isplaćivao tužiteljci plate u manjem iznosu od onog propisanog odredbama Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). S obzirom na navedeno, Općinski sud je, primjenom odredaba čl. 22, 25, 26. i 28. GKU, dosudio tužiteljici razliku plate sa minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje, u iznosu određenom nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, prema koeficijentu 3,0 iz VI grupe složenosti poslova.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404461 15 Rsž od 12. januara 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da tužiteljici pripada pravo na razliku plate sa minulim radom prema koeficijentu 3,0 iz VI grupe složenosti poslova, u smislu odredaba GKU. Takođe je naveo da pravo na uplatu doprinosa na razliku plate tužiteljici pripada prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o doprinosima.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404461 21 Rev od 13. jula 2021. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 68. Zakona o radu propisano da se plata zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Sud je ukazao da su odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova, a da se razrada poslova u okviru grupa utvrđuje pravilnikom o radu. U vezi s tim je istakao da je tužiteljica, suprotno apelantovim navodima, dokazala da rukovodeći poslovi koje je obavljala spadaju u VI grupu složenosti poslova, u smislu člana 26. GKU. Sud je naglasio da na to upućuje i činjenica da je članom 4. Ugovora o radu predviđeno da tužiteljica po potrebi može biti raspoređena na poslove koji zahtijevaju najviši stepen stručne osposobljenosti i vještine. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su nižestepeni sudovi odluku zasnovali isključivo na tužiteljičinom stepenu stručne spreme. Konačno, sud je istakao da, shodno odredbi člana 240. Zakona o parničnom postupku, ne može cijeniti apelantove prigovore u pogledu tužiteljičinog staža i uplate doprinosa, jer se njima osporava utvrđeno činjenično stanje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Navodi da tužiteljica nije dokazala kojoj grupi složenosti poslova spadaju poslovi koje je obavljala. U pogledu potraživanja na ime minulog rada, apelant navodi da tužiteljica nije dokazala koliko penzionog staža ima, niti da li su joj za taj staž uplaćeni doprinosi. Dalje, apelant navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. mart 2021. godine. Stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiteljici pripada razlika plate sa minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje prema minimalnom koeficijentu iz VI grupe složenosti poslova u smislu odredaba GKU. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno istakao da stepen složenosti poslova koje je tužiteljica obavljala proizlazi iz njene školske spreme i opisa poslova iz ugovora o radu. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje i da nije smatrao proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda vezan za primjenu GKU u odlukama donesenim protiv istog apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3325/23 od 27. marta 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u pogledu tužiteljičinog penzionog staža u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak.

10. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je on u prilogu apelacije dostavio presude Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje, iako to nije eksplicitno naveo, dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove ˗ žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a činjenica da oni nisu rezultovali njegovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Konačno, u odnosu na apelantove tvrdnje o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3557/21 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio