Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1209/21 („Union auto“ d.o.o iz Banja Luke)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1209/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine godine, u predmetu broj AP-
1209/21, rješavajući apelaciju „Union auto“ d.o.o Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Union auto“ d.o.o Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 268619 20 Rev od 11. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Union auto“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov advokat iz Banja Luke, podnio je 12. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 268619 20 Rev od 11. marta 2021. godine. Apelant osporava i presudu Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 268619 19 Gž od 12.novembra 2019. godine i presudu Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 268619 17 P od 18. januara 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 268619 17 P od 18. januara 2019. godine usvojen je eventualni tužbeni zahtjev Sanje Umićević Šipka (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Milana Šipke (u daljnjem tekstu: tužitelj; zajedno: tužitelji). Presudom je utvrđeno je da je raskinut usmeni ugovor o kupoprodaji vozila koji je apelant kao prodavac zaključio sa tužiteljicom kao kupcem. Presudom je obavezan apelant da tužiteljici vrati novčani iznos koji je dala na ime kupoprodajne cijene dok je tužiteljica obavezana da apelantu vrati sporno vozilo. Presudom je također obavezan apelant da tužiteljici na ime naknade štete isplati novčane iznose, dok je odbijen tužiteljicin zahtjev za isplatu preostalog novčanog iznosa. Presudom je kao neosnovan odbijen primarni tužbeni zahtjev tužitelja. U postupku je utvrđeno da su tužitelji kupili sporno vozilo od apelanta i da je vozilo imalo garanciju od tri godine. Utvrđeno je da se vozilo sedam puta kvarilo, da su ga tužitelji odvozili u ovlaštene servise na popravku, ali da nikada nije popravljeno. Također je utvrđeno da su tužitelji svaki kvar prijavljivali apelantu sa zahtjevom da ga otkloni, s obzirom na to da se radilo o vozilu koje ima garanciju. Međutim, apelant nije odgovarao na zahtjeve tužitelja.
3. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrđeno je da se radi o sistemskom kvaru na vozilu koji je doveo do potpune nemogućnosti da se vozilo kreće i da taj kvar nije otklonjen. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 488. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao i odredbama člana 26. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisano da kupac, koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku, može zahtijevati da prodavac ukloni nedostatak ili da mu preda drugu stvar bez nedostataka (ispunjenje ugovora). Osim toga, može zahtijevati sniženje cijene ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju može zahtijevati da mu prodavac odgovara i za štetu koju je kupac zbog nedostatka stvari pretrpio. Osnovni sud je zaključio da se nesporno radilo o vozilu sa skrivenim nedostatkom za koji nije bila ni ponuđena niti izvršena adekvatna popravka ili zamjena, iako je vozilo bilo u garantnom roku. Zbog toga je zaključeno da su ispunjeni uvjeti za usvajanje eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja. Navedeno je da apelantova tvrdnja da je vozilo korišteno nije od značaja. Naime, istaknuto je da se radilo o nedostatku koji je vodio postepeno do krajnje nemogućnosti da se vozilo kreće, a apelant ga nije ni popravio niti obezbijedio tužiteljima ispravno vozilo. Navedeno je i da su tužitelji dokazali da su u vezi s tim pretrpjeli štetu, jer su prilikom pojavljivanja kvarova bili prinuđeni da koriste rent-a-car budući da apelant nije odgovorio na njihov zahtjev za ustupanje zamjenskog vozila.
4. Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 268619 19 Gž od 12. novembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 268619 20 Rev od 11. marta 2021. godine. Drugostepenom presudom je djelimično usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je tužiteljima dosuđena naknada materijalne štete i u dijelu odluke o troškovima postupka. U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena. U obrazloženjima te i odluke Vrhovnog suda je istaknuto da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenice i izveo pravilan zaključak o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja. Navedeno je da je odredbama člana 501., 502. i
504. ZOO, kao i odredbama člana 488. ZOO i člana 26. Zakona o pravima potrošača, regulirano pitanje odgovornosti prodavca i proizvođača za ispravno funkcioniranje stvari, te prava kupca koja iz toga proizlaze. U vezi s tim, Okružni i Vrhovni sud su istakli da apelant nije, shodno navedenim zakonskim odredbama, popravio vozilo, niti je obezbijedio novo vozilo. Stoga, suprotno apelantovim žalbenim i revizionim tvrdnjama, tužiteljima pripada pravo na raskid ugovora i povrat novčanih sredstava.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO. Naime, apelant ističe da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 488. ZOO i člana 26. Zakona o zaštiti potrošača a ostali sudovi čl. 501. 502. i 504. ZOO za koje apelant smatra da su trebale biti primijenjene, ali da su ih Okružni sud i Vrhvni sud proizvoljno tumačili. Također navodi da su ga tužitelji samo jednom obavijestili o kvaru i da se nisu odazvali pozivu da vozilo dovezu u ovlašteni servis na popravak. Osim toga, ističe i da su tužitelji koristili vozilo a da su sudovi obavezali apelanta da im vrati kompletan iznos kupoprodajne cijene što također predstavlja proizvoljnu primjenu prava.
6. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, relevantne odredbe glase:
Član 488. (1) Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može:
1) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);
2) zahtijevati sniženje cene;
3) izjaviti da raskida ugovor; (2) U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete. (3) Pored toga, i nezavisno od toga, prodavac odgovara kupcu i za štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu.
Član 501. stav (1) (1) Kad je prodavac neke mašine, motora, kakvog aparata, ili drugih sličnih stvari koje spadaju u takozvanu tehničku robu predao kupcu garantni list kojim proizvođač garantuje ispravno funkcionisanje stvari u toku određenog vremena, računajući od njene predaje kupcu, kupac može, ako stvar ne funkcioniše ispravno, zahtijevati kako od prodavca tako i od proizvođača da stvar popravi u razumnom roku ili ako to ne učini da mu umjesto nje preda stvar koja funkcioniše ispravno.
Član 502. (1) Kupac može zbog neispravnog funkcionisanja zahtijevati od prodavca, odnosno od proizvođača opravku ili zamjenu stvari u toku garantnog roka, bez obzira na to kad se nedostatak u funkcionisanju pojavio. (2) On ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio usljed toga što je bio lišen upotrebe stvari od trenutka traženja opravke ili zamjene do njihovog izvršenja.
Član 504.
Ako prodavac ne izvrši u razumnom roku opravku ili zamjenu stvari, kupac može raskinuti ugovor ili sniziti cijenu i zahtijevati naknadu štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba , te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da je prodavac dužan da u razumnom roku izvrši popravku stvari ili da kupcu obezbijedi stvar koja funkcionira ispravno što je propisano i članom 488. kao i čl 501, 502. i
504. ZOO. Redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da apelant nije nikada popravio vozilo niti je tužiteljima obezbijedio novo zbog čega im pripada pravo na raskid ugovora i povrat iznosa kupoprodajne cijene. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić