Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4310/22 ("Velepromet-Zenica" d.d. Zenica)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4310/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4310/22, rješavajući apelaciju "Velepromet-Zenica" d.d. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Velepromet-Zenica" d.d. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012208 21 Uvp od 28. jula 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
"Velepromet-Zenica" d.d. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012208 21 Uvp od 28. jula 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Velepromet-Zenica" d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 4. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 012208 21 Uvp od 28. jula 2022. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog poreznog ureda Zenica od 1. oktobra 2018. godine potvrđeno je da je (B. H.) dana 28. augusta 2018. godine učestvovao na prodaji apelantove imovine, kao poreznog dužnika, putem javne aukcije, te da je kupio apelantove nekretnine. Rješenjem Porezne uprave Federacije BiH – Kantonalni porezni ured Zenica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) od 11. juna 2019. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) od 13. augusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba.
3. Presudom Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 21. decembra 2020. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba, izjavljena protiv rješenja tuženog od 13. augusta 2020. godine.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. jula 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 21. decembra 2020. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da se konkretni postupak tiče prinudne naplate utvrđenih apelantovih poreskih obaveza, jer apelant te obaveze nije dobrovoljno izmirio. Također, Vrhovni sud je ukazao da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je određena prodaja apelantove imovine putem javne aukcije, te da je ponuđač (B. H.) kupio apelantove nekretnine. Zatim, utvrđeno je da apelant nije pristupio javnoj aukciji, ali da je bio obavješten o datumu održavanja aukcije, jer mu je Porezna uprava uputila obavijest 7. augusta 2018. godine, koju je apelant primio 9. augusta 2018. godine. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je nižestepeni sud izveo pravilan zaključak o tome da je nadležni organ uprave vodio računa o apelantovim pravima i pravnim interesima. Naime, obavještavanjem apelanta, omogućeno je da on učestvuje kao zainteresirano treće lice i vlasnik nekretnina u postupku javne aukcije, shodno odredbi člana 8. u vezi sa članom 141. Zakona o upravnom postupku. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je nižestepeni sud pravilno utvrdio da je apelant, time što nije pristupio postupku javne aukcije, pri čemu nije ni obavijestio sud da će izostati, pokazao očiglednu odluku da taj postupak ne sprječava. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom postupku nadležni organi uprave i nižestepeni sud pravilno primijenili odredbe čl. od 43. do 55, a ne odredbu člana 79. stav (1) Zakona o poreznoj upravi (u daljnjem tekstu: ZPU). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku utvrđivanja i razreza dodatne porezne obaveze, u kojem je prema odredbi člana 79. stav (1) ZPU dozvoljena žalba, već se radilo o postupku prinudne naplate poreza, zbog čega navedena odredba nije primjenjiva.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i sudovima, te smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak o neprimjenjivosti odredbe člana 79. stav (1) ZPU, te da nije bio obavješten o provedenoj javnoj aukciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006., stav 38; Steininger protiv Austrije, 2012., stavovi 34 - 37; Chap Ltd protiv Armenije, 2017., stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021., stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na temelju općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku prinudne naplate poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog prinudne naplate apelantovih utvrđenih poreskih obaveza, kao „javnih prihoda“ u situaciji kada apelant dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud smatra da javni interes, koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim zakonskim odredbama, preteže nad apelantovim pravom na zaštitu imovine, te da apelant, zbog nepoštovanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno ukazao da se konkretni postupak odnosio na prinudnu naplatu apelantovih dužnih poreza, prodajom imovine, putem javne aukcije, a o čemu je apelant bio obaviješten. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman