Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2452/21 (S. J.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2452/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2452/21, rješavajući apelaciju Seada Jetiša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Seada Jetiša.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 413023 21 Rev od 13. aprila 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Seadu Jetišu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Jetiša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 413023 21 Rev od 13. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Jetiš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 9. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 413023 21 Rev od 13. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općinskog suda u Visokom te od advokata Nihada Suljevića iz Ilijaša, koji je zastupao M. Dž. M. i S. H. (u daljnjem tekstu: tužene), zatraženo je 20. septembra 2022. odnosno 2. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sudovi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. septembra 2022. do 13. marta 2023. godine, dok punomoćnik tuženih nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori su 18. oktobra 2022. odnosno 14. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje 25. oktobra 2022. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 26. novembra 2013. godine Općinskom sudu u Visokom podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretnini u Ilijašu (oznake i površina nekretnine precizno navedene u tužbi, u naravi zemljište) po osnovu dosjelosti.

7. Rješenjem Općinskog suda u Visokom od 10. decembra 2013. godine taj sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje, te je predmet 13. februara 2014. godine dostavljen Općinskom sudu u Sarajevu na postupanje.

8. Presudom Općinskog suda od 5. novembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ispunio sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini, te da su tužene dužne trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik nekretnine s dijelom 1/1.

9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da su tužene upisane kao posjednice nekretnine. Zatim da je nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao državno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženih na osnovu rješenja o nasljeđivanju iz 2010. godine iza njihove majke. U vezi s tim, sud je naveo da je pravomoćnom presudom iz 1988. godine „utvrđeno da je stvarni korisnik nekretnine prednicā tuženih, a njena sestra (apelantova majka) i njen brat O. A. su stvarni korisnici susjedne dvije nekretnine“. U odnosu na apelantove navode da je zakonit posjednik nekretnine od 1981/82. godine, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je tada nekretninu kupio od prednice tuženih. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da apelant, u smislu odredbi čl. 7. i

123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tako da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Presudom Kantonalnog suda od 16. decembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je sporna nekretnina u državnom vlasništvu, te je pravilno zaključio da se nije moglo raditi o apelantovom zakonitom posjedu budući da nije postojao punovažan pravni osnov posjeda. Sud je dalje naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan čak i u slučaju vanredne dosjelosti budući da nije protekao rok od 20 godina koji se računa od 10. oktobra 1995. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa.

11. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Sud je u obrazloženju ponovio i prihvatio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je ukazao da je tokom postupka utvrđeno da apelant nije dokazao da je kupio spornu nekretninu od prednice tuženih budući da nije izvršio uplatu kupoprodajne cijene na njen devizni račun. Također, naveo je da apelant nije dokazao da je nakon toga ušao u posjed sporne nekretnine. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima budući da apelant nije dokazao da je zakonit posjednik sporne nekretnine. Dalje, Vrhovni sud je istakao da nisu relevantni ni apelantovi navodi o pogrešnom računanju roka dosjelosti od 10. oktobra 1995. godine budući da je utvrđeno da je brat prednice tuženih održavao nekretninu po odobrenju tuženih, odnosno da su tužene imale pristup spornoj nekretnini sve do dana podnošenja tužbe. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je ispunio uvjete iz člana 32. stav 2. navedenog zakona za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na tuđoj stvari, a to je posjed određenog kvaliteta i protek vremena. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ostali revizijski prigovori nisu bili od odlučnog značaja za donošenje odluke, pa ih nije posebno obrazlagao. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka, a naročito ističe da je u postupku dokazao sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Naime, apelant tvrdi da je njegov posjed stečen na zakonit način, na osnovu ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine, kao i da je dokazana savjesnost njegovog posjeda. Osim toga, apelant smatra da Vrhovni sud nije odgovorio na sve prigovore od odlučnog značaja, a posebno ukazuje da je pogrešno računanje roka dosjelosti od 10. oktobra 1995. godine. Konačno, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

13. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Osim toga, općinski sudovi su naveli hronologiju postupka.

14. Punomoćnik apelanta je naveo da redovni sudovi odgovorima na apelaciju nisu doveli u pitanje osnovanost apelacije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” broj 6/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporene odluke

21. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama ZPP-a i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, detaljno i jasno obrazložio da apelant nije dokazao da je ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima koje apelant ponavlja i u apelaciji, jasno obrazložio zašto navod o računanju roka dosjelosti od 10. oktobra 1995. godine nije relevantan u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

23. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani. U odnosu na suđenje u razumnom roku

24. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

25. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe, dakle od 26. novembra 2013. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda 13. aprila 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi sedam godina i četiri mjeseca. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da je apelant svojim postupanjem utjecao na dužinu trajanja postupka.

26. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u Visokom oglasio nenadležnim nakon manje od mjesec dana od zaprimanja tužbe. Zatim da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon jedne godine i osam mjeseci od ustupanja predmeta na nadležno postupanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku po žalbi donio tek nakon pet godina, a da se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio o navodima o dužini trajanja postupka. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud konačnu odluku u predmetu donio nakon dva mjeseca. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Pravo na imovinu

29. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovane. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je postupak trajao sedam godina i četiri mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao pet godina, a pri tome u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge za tako dugo trajanje postupka.

31. Ustavni sud, nasuprot prethodnom, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

32. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman