Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4382/22 (D. D.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Konkurs
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4382/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4382/22, rješavajući apelaciju Dragomira Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Došenovićapodnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 420917 17 Gž od 15. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 420917 17 Gž od 15. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 420917 14 P od 16. juna 2017. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 420917 17 Gž od 15. novembra 2021. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apelant i JU „Srednja škola za saobraćaj i komunikacije“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), na osnovu javnog oglasa od 2004. godine, u pravnom odnosu, sa pravima i obavezama predviđenim Zakonom o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo. Takođe, odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi odluka tužene o izboru kandidata od 27. septembra 2004. godine, kao i da mu, na osnovu izgubljene zarade za period od 15. oktobra 2004. godine do 31. avgusta 2005. godine, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužena 25. avgusta 2004. godine raspisala javni oglas za prijem u radni odnos profesora na određeno vrijeme do 31. avgusta 2005. godine. Takođe, utvrđeno je da se apelant prijavio na navedeni oglas, ali da je odlukom tužene od 27. septembra 2004. godine izabran drugi kandidat za prijem u radni odnos. Zatim, utvrđeno je da je apelant protiv tužene pokrenuo parnični postupak radi poništenja navedene odluke i naknade štete zbog izgubljene zarade u periodu od 15. oktobra 2004. godine do 31. avgusta 2005. godine. Dalje, utvrđeno je da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 15. oktobra 2004. godine odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
4. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio kao nedopuštenu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi sporna odluka tužene, te da mu se nadoknadi izgubljena zarada na osnovu odredbe člana 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je o tom dijelu tužbenog zahtjeva pravosnažno odlučeno presudom od 15. oktobra 2004. godine, iz čega proizlazi da je riječ o presuđenoj stvari (res iudicata).
Takođe, Kantonalni sud je naveo da sud u parničnom postupku nije ovlašten da odlučuje o prijemu u radni odnos, odnosno da donosi akte kojima bi uspostavio pravni odnos koji u suštini predstavlja zasnivanje radnog odnosa. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za „uspostavljanje pravnog odnosa između parničnih stranka“ jer apelant nije uspio da poništi spornu odluku tužene, iako je njegov zahtjev, po ocjeni tog suda, pravilno bilo i odbaciti.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanta ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku dao jasne razloge za zaključak da je o apelantovom tužbenom zahtjevu pravosnažno odlučeno, te da sud u parničnom postupku nije ovlašten da odlučuje o prijemu u radni odnos, čime je odgovorio na navode koje apelant ponavlja u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman