Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/21 (M.H.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 3. P broj 7 uz EK – naknada za pogrešnu presudu
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Lišavanje slobode
- Kompenzacija
- Nematerijalna šteta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1242/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1242/21, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. H. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 244425 20 Gž od 19. marta 2021. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. H. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 244425 20 Gž od 19. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 244425 20 Gž od 19. marta 2021. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 244425 19 Mal2 od 4. septembra 2020. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 Mal 244425 19 Mal2 od 4. septembra 2020. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi nematerijalnu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da nije sporno da je protiv apelanta vođen prethodni krivični postupak – istraga zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo terorizma i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Apelant je 6. maja 2015. godine, nakon pretresa stana, lišen slobode i zadržan 72 sata, nakon čega je saslušan u tužilaštvu. Rješenjem Okružnog suda od 9. maja 2015. godine odbijen je prijedlog za određivanje pritvora i apelant je pušten na slobodu. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 204. i 197. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) kojima je regulisan postupak lišenja slobode i propisani razlozi za pritvor. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant lišen slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio navedena krivična djela. Također, sud je ukazao na odredbe člana 412. ZKP, istaknuvši da je apelant bio u obavezi da dokaže da je njegovo lišenje slobode bilo neosnovano odnosno, da nisu postojali uslovi za lišenje slobode iz člana 204. ZKP.
4. Osnovni sud je utvrdio da je u trenutku apelantovog lišavanja slobode postojao osnovni uslov
– osnovi sumnje, propisani odredbom člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 204. ZKP. Sud je istakao da je svrha zadržavanja radi ispitivanja faza istrage kojom će se potvrditi ili prekinuti sumnja koja osigurava osnov za zadržavanje, te da u toj fazi sumnja ne mora biti istog nivoa kao ona neophodna da opravda pritvor ili podizanje optužnice. Pri tome, Osnovni sud je ukazao i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Dakle, obzirom da su organi tužene u konkretnom slučaju postupali na zakonit način, što potvrđuje i apelantov iskaz, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je neosnovano lišen slobode. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da se ni šteta koju apelant eventualno trpi ne može pripisati radnji tužene. S obzirom da apelant nije dokazao da je nezakonito lišen slobode, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete u smislu člana 412. stav 1. tačka v) ZKP.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 244425 20 Gž od 19. marta 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog lišenja slobode u periodu od 6. do 9. maja 2015. godine. Dalje, sud je naveo da apelantovi navodi da je prvostepena presuda utemeljena na odredbama člana 412. stav 1. tačka v) ZKP, nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Okružni sud naveo da je apelant lišen slobode u skladu sa odredbom člana 204. ZKP ali da mu nije određen pritvor. Ukazao je da je sporno da li je lišenje slobode imalo zakonski osnov, odnosno da li su postojali osnovi sumnje za apelantovo lišenje slobode . U vezi s tim, sud je naveo da se kod tumačenja zakonitosti lišenja slobode primjenjuju standardi iz člana 5. Evropske konvencije. Okružni sud je ukazao da se u skladu sa tim standardima u vrijeme donošenja naredbe o sprovođenju istrage cijeni „opšti uslov postojanje osnova sumnje kao nižeg stepena vjerovatnoće“. Istakao je da apelant nije dokazao da su organi tužene prilikom njegovog hapšenja postupali arbitrarno. Stoga je Okružni sud zaključio da su organi tužene imali dovoljno činjenica i saznanja o postojanju osnova sumnje odnosno, indicija o počinjenim krivičnim djelima, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 3. Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 412. ZKP. Ističe da naknadu štete „potražuje od objektivne odgovornosti Republike Srpske koja proizlazi iz uzroka ove štete bez obzira da li je do toga došlo krivicom vršitelja dužnosti državnog organa“. Dalje, smatra da je dokazao neosnovan boravak u pritvoru, kao i „kauzalitet“ između štetne radnje organa tužene i posljedice te radnje – nastanka nematerijalne štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost i člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju
8. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovog prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na sudsku praksu Evropskog suda kao i na vlastitu praksu prema kojoj je očigledno da aplikant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. od 1. do 4. da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6111/18 od 15. jula 2020. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama). U konkretnom slučaju nije utvrđeno da je lišenje slobode bilo nezakonito u smislu člana 412. stav 2. u vezi sa članom 204. ZKP ili u smislu apelantovog prava iz člana 5. st. 1. do 4. Evropske konvencije. Stoga su sudovi zaključili da se ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
9. Osim toga, Ustavni sud zapaža da član 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju garantira pravo na naknadu „zbog pogrešne osuđujuće presude“. Međutim, apelant nije osuđen za krivično djelo odlukom koja je naknadno ukinuta. Dakle, apelant svoj zahtjev za naknadu štete nije podnio zbog pogrešne osuđujuće presude, već ga je podnio u skladu sa relevantnim odredbama ZKP kojima je predviđena naknada zbog neosnovanog lišenja slobode.
10. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da sa osporenom odlukom donesenom u parničnom postupku nije odlučivalo o apelantovim pravima iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije niti pravima garantiranim članom 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju pa su navodi o povredi ovih prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoja utvrđenja zasnovao na jasno utvrđenim činjenicama koje je doveo u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, pa takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je nezakonito lišen slobode, odnosno da su organi tužene postupali arbitrarno. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu,. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić